Neovisno o tome gdje ste odrastali, sve dok ste malu maturu proslavili u eri prije interneta, nemale su šanse da se školskih kuhinja sjećate otprilike ovako: zveckanje metalnih tanjura i šalica, čaj od šipka ili šalica benka s debelom kožicom, najjeftinija pašteta, spontana fešta kad bi se na meniju iznenada našla pizza i kiseli osmijeh pri pogledu na sporadični komad voća - u pravilu jabuku.
Ako ćemo sasvim iskreno, je li vam to iskustvo školske kuhinje pokvarilo sjećanje na bezbrižne osnovnoškolske dane ili čak u nekoj mjeri pridonosi nostalgiji s kojom ih se sjećamo? Iako će većina nas reći da u životu nije pojela bolju šnitu bijeloga kruha s prstom debelim premazom margarina i pola šake krupne soli, nutricionisti bi se danas zasigurno zgroženo uhvatili za glavu panično brojeći udio soli, rafiniranih žitarica i zasićenih masti na tanjuru djeteta u razvoju. Nasreću, situacija na terenu u međuvremenu se značajno promijenila, pa naša djeca danas jedu mnogo uravnoteženiju prehranu od nas u njihovoj dobi.
No kakva je situacija usporedimo li kuhinje hrvatskih škola s nekim primjerima iz svijeta?
Australija
Premda većina djece u Australiji u školu nosi lunchboxove, školarcima su dostupne i kantine, koje se zbog klimatskih uvjeta nerijetko nalaze na otvorenom. Ondje im, osim uobičajenih snackova - koji uključuju grickalice i slatkiše, nude hot dogove, mesne pite, tjesteninu i pekarske proizvode; dakle, hranu koja evidentno nije osobito zdrava, što je dovelo do toga da se mnogi australski školarci bore s pretilošću. Kako bi tom trendu stali na kraj, ondašnje su vlasti donijele specijalnu javnozdravstvenu strategiju kojom se u kantinama zabranjuje prodaja gaziranih pića te kojom se ujedno limitiraju porcije hrane.
Japan
Japanci prednjače po mnogim pozitivnim društvenim praksama, a jedna od zanimljivijih je da si djeca u školi međusobno poslužuju hranu kako bi se naučila zahvalnosti. Osim toga, očekuje se da djeca, iz poštovanja prema hrani, pojedu sve što im se nađe na tanjuru. Prehrana je tradicionalna japanska – dakle, iznimno zdrava hrana koja se temelji na svježoj ribi, povrću i riži, a svaki školski obrok mora sadržavati točno određen broj kalorija dok mu se cijena kreće oko 2,5 dolara.
Južna Koreja
Evo još jednog primjera iz Azije na temelju kojeg možemo prepoznati da država itekako brine o školskoj prehrani. Južnokorejska djeca, naime, jedu iz standardiziranih metalnih poslužavnika na kojima najveći omjer zauzimaju prostori predviđeni za rižu i neku laganu juhu ili varivo, a preostala tri, obujmom manja prostora, predviđena su za morske plodove, povrće (najčešće kimchi) i voće. Ovaj je školski sustav specifičan i po tome što sva djeca i sve nastavno osoblje jedu istu, tradicionalno pripremljenu, hranu u isto vrijeme te za istim stolovima.
Brazil
Ova je latinoamerička država poznata po tome što je među prvima na kontinentu, 1955., u škole na nacionalnoj razini uvela besplatnu kuhinju, koja danas opskrbljuje više od 43 milijuna djece. Djeca u školama moraju zadovoljiti 30% svojih dnevnih nutritivnih vrijednosti, a barem trećina svakog školskog menija mora sadržavati organske proizvode iz lokalne proizvodne. U skladu s tim, mnoge su škole uredile vlastite vrtove, u kojima djeca sama uzgajaju organsku hranu za svoje potrebe. Osnovu brazilske školske kuhinje zato čine organsko voće i povrće, među kojim dominiraju grah i riža.
Finska
Finska je prva država na svijetu koja je djeci školskog uzrasta ponudila besplatnu kuhinju, unutar koje nude zdrave obroke prilagođene različitim religijskim ili zdravstvenim potrebama školaraca. Polovica tanjura rezervirana je za korjenasto povrće, poput cikle ili repe, četvrtina za ugljikohidrate, a četvrtina za neko tradicionalno varivo s mesom, poput henekeitta, te zdravi tanki hrskavi kruh nalik na kreker – näkkileipä.
Norveška
Za razliku od većine skandinavskih (ili europskih) zemalja, Norvežani u školama nemaju organizirane kuhinje. Umjesto toga djeca u školu nose laganu užinu, koja nerijetko uključuje liverwurst – svinjsku jetrenu paštetu začinjenu jakim mirodijama poput kardamoma, korijandera i muškata. Norvežani u školi dobivaju samo mlijeko i komad voćke.
Francuska
S obzirom na status koji hrana uživa u Francuskoj, nimalo ne čudi podatak da se u francuskim školama jede bogovski. Svaki se obrok sastoji od nekoliko sljedova uključujući predjelo od sirovog povrća, slijed mekih sireva i pekmeza, glavno mesno jelo, u kojem dominira povrće, i desert na bazi svježeg voća.
Italija
U Italiji je posljednjih godina primjetan hvalevrijedan trend promocije organskih namirnica i lokalnih kulinarskih tradicija. Da bi se djeca u školi doista držala ove politike, talijanske su vlasti zabranile unošenje vlastite hrane u škole. Obroci najčešće uključuju dva slijeda poznatih specijaliteta – paštu u prvom slijedu i neku kombinaciju mesa i povrća u drugom. Ručak obično završava svježim voćem, a u Rimu lokalni zakon nalaže da se svaki obrok mora sastojati od najmanje 70% namirnica organskog podrijetla.
Hrvatska
Prema posljednje dostupnim podacima Državnog zavoda za statistiku, u Hrvatskoj djeluje 2027 osnovnih škola i od toga je organiziranu prehranu imalo 70,6% državnih osnovnih škola i 95,5 posto privatnih osnovnih škola s organiziranom prehranom.
Kad je riječ o školskoj prehrani, problematično je to što, iako su osnivači osnovnih škola dužni temeljem zakonskih propisa osigurati prehranu, u praksi postoje velike razlike u načinu provođenja školske prehrane. Kako navodi Ministarstvo u Nacionalnim smjernicama za prehranu učenika, razlog tomu je taj što hrvatske osnovne škole imaju različite mogućnosti te različita iskustva u planiranju i organiziranju obroka za svoje učenike.
S ciljem da se slične situacije izbjegnu u što većoj mjeri, Kaufland od 2017. provodi akciju Kaufland škola voća i povrća, putem koje osnovnoškolcima na tjednoj bazi osigurava besplatno svježe voće i povrće ne bi li na taj način školama pomogao da lakše ostvare ciljeve iz Nacionalnih smjernica.