Dobiti najviše priznanje Hrvatske obrtničke komore nije samo potvrda poslovnog uspjeha. Iza Statue „Zlatne ruke“ stoje desetljeća rada, odricanja, znanja i vještine, ali i ljudi koji su cijeli profesionalni život posvetili obrtništvu. Među ovogodišnjim laureatima je i Adolf Cvanciger, vlasnik Promes-Cvancigera iz Siska, kojem je ovo priznanje stiglo kao svojevrsna kruna puta dugog više od tri desetljeća.
Put Promes-Cvancigera počeo je kao obiteljska priča. Cvanciger je prve korake napravio uz oca Slavka, od kojeg nije učio samo kako se obrađuje meso i proizvode mesne prerađevine nego i ono što smatra temeljem svakog zanata – da se posao mora naučiti od početka. Godine 1995. preuzeo je samostalno vođenje obrta, a dva desetljeća poslije osnovao je tvrtku koja danas zapošljava 48 ljudi u Sisačko-moslavačkoj županiji.
Zato mu „Zlatne ruke“ imaju posebno značenje.
– Ako znamo da samo pet obrtnika, od ukupno 140.000, svake godine primi ovu prestižnu nagradu, onda smo mnogo toga rekli. Ali iza ove najveće obrtničke nagrade stoje izuzetna predanost struci, majstorstvu, vještini, upornosti i iscrpljujućem radu – kaže Cvanciger.
Posebno ističe da nijedan poslovni uspjeh nije samo uspjeh pojedinca. U njemu sudjeluju djelatnici, ali i obitelj, koja, kako kaže, svakodnevno živi s poslom kojim se bave desetljećima. Za njega je ova nagrada, priznanje, „točka na i“ dugogodišnjeg rada u vlastitom poslu, ali i više od 30 godina angažmana u obrtničkom komorskom sustavu. Kad se danas osvrne na početke, kaže kako nije mogao zamisliti da će njegov rad jednog dana biti okrunjen ovakvim priznanjem. Njegov otac, nakon 35 godina rada u Gavriloviću, odlučio je krenuti u privatni posao i otvoriti obrt za preradu, obradu i trgovinu mesom. Adolf mu se početkom devedesetih pridružio u poslu, a poslije je nastavio razvijati ono što je obitelj počela.
Put do majstora nije počeo nožem.
– Otac mi je prvo dao u ruke metlu, krpu i kantu vruće vode. Tek nakon što sam naučio prati i pospremati, došli su nož, štrajher i sjekira – prisjeća se.
Otac ga je potom slao na praksu kod drugih kolega jer se, kaže Cvanciger, zanat ne može naučiti iz fotelje. Upravo u tome vidi i jedan od najvećih današnjih problema obrtništva. Praktičnih znanja nedostaje, mladih je sve manje, a obrazovni sustav, smatra, još nije dovoljno prilagođen potrebama gospodarstva. Obrtnička zanimanja trebala bi imati znatno veći udio praktične nastave jer se vještina ruku ne može zamijeniti teorijom.
- Zamislite keramičara koji lijepi pločice, a da ne kleči na podu, mesara koji nema krvave i masne ruke od hladnog mesa ili frizera koji ne zna raditi škarama. Obrtnička zanimanja moraju imati vještinu ruku da bi opstala – govori.
Tradicija nema uvijek računicu
Promes-Cvanciger posebno je prepoznat po očuvanju tradicijskih mesnih proizvoda. Sisačka salama nosi oznaku „Izvorno hrvatsko“, a više proizvoda ima oznaku kvalitete „Tradicijski obrtnički proizvod“. Za Cvancigera njihova proizvodnja nije samo poslovna odluka.
Tradicionalni način proizvodnje, objašnjava, ne donosi nužno profitabilnost kakvu bi priželjkivali ekonomski analitičari. Iza njega prije svega stoje poštovanje prema zavičaju, tradiciji i proizvodima koji su dio identiteta njihovoga kraja.
- Zalažem se za to da određeni proizvodi ne padnu u zaborav. Zato ih i danas radimo na tradicijski način - kaže.
Takva proizvodnja zahtijeva više vremena, znanja i upornosti, a istodobno je skuplja od suvremenijih tehnoloških procesa. Problem vidi i u nedostatku financijske potpore za očuvanje takvih proizvoda te u troškovima certificiranja.
Kupci su se, međutim, tijekom desetljeća promijenili. Na tržištu na kojem cijena često postaje glavni kriterij, kvalitetan domaći proizvod teško konkurira jeftinijoj robi. Ipak, Cvanciger vjeruje da kupci koji poznaju kvalitetu mesa i mesnih prerađevina i dalje pronalaze put do proizvoda s oznakama kvalitete i onih izrađenih na tradicionalan način.
’Ako ne znaš, izgorio si’
Na pitanje što je potrebno da bi jedan obrt opstao više od tri desetljeća, Cvanciger nema čarobnu formulu. Govori o radu, predanosti i ljubavi prema poslu, podršci obitelji, kvalitetnim i motiviranim zaposlenicima, dobrim kupcima te stalnom ulaganju u djelatnost i znanje. Poduzetnik, dodaje, mora istodobno pratiti trendove i konkurenciju, brzo donositi odluke i snalaziti se na „pet-šest polja“.
- Moraš sve znati. Ako ne znaš, izgorio si, jer neznanje nije opravdanje - slikovito opisuje svakodnevicu poduzetnika.
Tu su i stalne prilagodbe na administrativne i zakonske okvire, standarde i nova pravila. Sve to, priznaje, zna iscrpiti, ali ima i svoje čari.
- Svima koji rade kapa do poda. Pa i sam sebi nekad čestitam - kaže Cvanciger.
Mladi žele lakšu zaradu, ali od zanata se može dobro živjeti
Jedan od problema koji ga posebno zabrinjavaju jest nedostatak mladih spremnih nastaviti obiteljsku ili obrtničku tradiciju. Smatra da je sve manje onih koji su spremni na odricanje koje takav život i posao traže.
Ipak, mladima koji razmišljaju o obrtničkom zanimanju šalje vrlo jasnu poruku.
- Svi bi danas laku zaradu, ali obrtništvo je pošteno zarađen kruh. Od svojih ruku danas se može lijepo živjeti, samo je pitanje angažmana, koji mora biti velik. Bez toga uspjeha nema - poručuje.
Unatoč izazovima, u Promes-Cvancigeru nema mirovanja. Tvrtka je trenutačno usred velikog investicijskog ciklusa. Mijenjaju strojeve u proizvodnom pogonu, renoviraju krov, na koji će postaviti solarnu elektranu, te nabavljaju nova specijalizirana vozila. Cilj je podignuti tehnološku razinu proizvodnje, ali istodobno sačuvati i dodatno unaprijediti kvalitetu tradicijskih proizvoda.
A kad nakon svih tih godina treba izdvojiti ono na što je najviše ponosan, Cvancigerov odgovor zapravo najbolje opisuje cijelu njegovu poslovnu priču:
– Opstali smo.
Iza te dvije riječi kriju se desetljeća rada, promjene tržišta, krize, ulaganja i stalnog učenja. Kaže da ga nemiran poduzetnički duh i danas tjera naprijed, „kao da će živjeti sto godina“. Ali najvećom snagom ipak smatra ljude – zaposlenike, dobavljače i kupce s kojima godinama gradi odnose. Posebno je ponosan na to što je nastavio ono što mu je ostavio otac i, kako kaže, oplemenio to u svim segmentima.
Zato „Zlatne ruke“ za Adolfa Cvancigera nisu samo statua koja će stajati na polici. One su priznanje jednom obiteljskom poslu koji je prerastao u ozbiljnu tvrtku, ali i potvrda da se tradicija može sačuvati samo ako postoji netko tko je spreman prenijeti je dalje – vlastitim rukama.