Ljeto 1994. godine mirisalo je na nešto novo. SAD je prvi put organizirao Svjetsko prvenstvo i mnogi su s podsmijehom tvrdili kako zemlja bejzbola, košarke i američkog nogometa nikada neće razumjeti "soccer". A onda su stadioni eksplodirali. Točno 3.587.538 ljudi gledalo je utakmice uživo, što je s nevjerojatnim prosjekom od preko 68 tisuća posjetitelja po susretu i danas apsolutni, nedostižni rekord svjetskih smotri.
Bilo je to prvenstvo tehnoloških i vizualnih noviteta: televizijski prijenosi postali su blještaviji, suci su tradicionalnu crninu zamijenili dresovima u boji, a navijači su po prvi put na leđima igrača, iznad brojeva, mogli pročitati njihova prezimena. No, ključna promjena bila je sportska - u nastojanju da se nagradi napadački nogomet, FIFA je u SAD-u prvi put uvela pravilo od tri boda za pobjedu.
Predvidi rezultate utakmica Hrvatske, čekaju te fantastične nagrade!
Virtuoznost koja se još uvijek prepričava
Nogomet je tih godina još uvijek bio igra inspiracije, improvizacije i sportske drskosti. Sjećaju se svi Diaga Maradone 1986. na Svjetskom prvenstvu u Meksiku, u četvrtfinalu protiv Engleske. Primanje na centru, pa slalom između petorice igrača kao da lopta nije predmet nego produžetak njegova tijela...
Onda Marco van Basten i volej protiv Sovjetskog Saveza na Euru 1988., udarac iz gotovo nemogućeg kuta. Dvije godine kasnije, na ljeto 1990. u Italiji, Roberto Baggio protiv Čehoslovačke, elegantni koraci, podignuta glava, osjećaj da vrijeme usporava dok prolazi obranu...
A zatim i taj čuveni SAD 1994. Romário i Bebeto. Brazil je igrao nogomet osmijeha i instinkta. U eri prije nego što su GPS prsluci počeli mjeriti svaku kretnju, Romário je utakmice rješavao pretrčavši jedva pet kilometara po susretu. On nije jurio, on je plutao. Bebeto je igrao kao dječak na Copacabani. Njihove kombinacije nisu bile uigrane, već plod ingenioznosti, inspiracije u trenutku.
Hrvatske tada, s punim pravom i razlogom, još nije bilo na toj mapi. Dok se u Pasadeni igralo finale, službeni Zagreb je tek završavao administrativnu bitku za punopravno članstvo u krovnim organizacijama, a reprezentacija je čekala rujan te 1994. kako bi protiv Estonije odigrala svoje prve povijesne kvalifikacije. Država je još bila zahvaćena ratnim vihorom.
Četiri godine kasnije u Francuskoj bronca će eksplodirati kao nacionalno čudo, a danas, tri desetljeća kasnije, hrvatski nogomet ima čovjeka koji simbolično spaja dva potpuno različita svijeta igre - Luku Modrića. Jer nogomet se u međuvremenu promijenio iz temelja.
Kako je najvažnija sporedna stvar na svijetu promijenila karakter?
Današnji igrači više nisu samo nogometaši. Oni su biomehanički projekti. U dresovima nose senzore, svaki sprint mjeri se GPS-om, svaki otkucaj srca prati umjetna inteligencija. Analitičari izračunavaju kut dodavanja, zone pritiska i optimalnu putanju kretanja. Nogomet je postao prava mala znanost.
U tom novom svijetu talismani su Kylian Mbappé i Ousmane Dembélé, zvijezde francuske nogometne reprezentacije i Reala odnosno PSG-a. Mbappé doseže brzinu između 36 i 38 kilometara na sat, što ga čini jednim od najbržih igrača moderne ere. Dembélé je eksplozivan gotovo jednako, igrač koji obrane napada kao sprinter. Današnji krilni igrači ne "plešu" s loptom, oni napadaju prostor.
Istodobno, veznjaci pretrče i po 13 kilometara po utakmici. Marcelo Brozović na Svjetskom prvenstvu u Katru rušio je granice modernog nogometa količinom pretrčanih kilometara, baš kao što danas elitni veznjaci kombiniraju pluća maratonca i eksplozivnost atletičara. U eri visokog presinga više nitko ne može samo stajati i čekati da mu dođe trenutak inspiracije.
I upravo zato 40-godišnji Luka Modrić djeluje toliko posebno. On trči kao moderan igrač, ali razmišlja kao nogometaš stare škole. U njegovoj igri još postoji nešto što statistika ne može izmjeriti, ritam, mirnoća. Modrić zna kad usporiti utakmicu, kad jednim dodirom promijeniti njezin smjer, kad dodavanjem od trideset metara otvoriti prostor koji nitko drugi nije ni vidio.
Dok Mbappé probija linije snagom i ubrzanjem, Modrić ih probija razumijevanjem i pregledom igre. U tome je možda posljednji veliki romantičar modernog nogometa. Jer između Romárijevog osmijeha iz 1994. i današnjih algoritama stoji jedna tanka nit. Ta nit nije ni brzina ni tehnologija. To je osjećaj za igru.
Modrić je možda posljednji čovjek koji još uvijek govori oba nogometna jezika, i onaj stari, u kojem se "igralo za raju", i ovaj novi, u kojem je analitika gotovo sve.