Gotovo da ne prođe dan u kojemu na neki način ne iskoristimo internetske usluge, a rijetki se mogu sjetiti kako je uopće izgledao život "prije interneta". Od 1989., kada je Tim Berners Lee izumio tzv. World Wide Web, do danas, u svijetu je oko 1,3 milijarde ljudi koji su rođeni "poslije interneta" i koji o svijetu bez njega mogu samo čitati ili slušati od svojih roditelja, djedova ili baka. Unatoč napretku koji je internet donio cijeloj civilizaciji, i dalje postoje neka mjesta u svijetu gdje se on ne koristi, a u tekstu vam donosimo popis takvih zemalja.
Države u kojima vlast zabranjuje internet
Iako postoji infrastruktura, u nekim zemljama postoje zabrane vlasti za korištenje interneta ili posjete određenim mrežnim stranicama. Neke su od njih Kuba, s najsporijim internetom u Americi, Kina, zemlja s najviše novinara u zatvoru i gdje komunistički režim ne želi nikakav utjecaj zapadnog svijeta. Tu su još i Iran, Vijetnam, Azerbajdžan, Saudijska Arabija i dobro poznat primjer Sjeverne Koreje, gdje samo vlast ima potpuni pristup, a manji dio populacije može pristupiti samo propagandnoj verziji interneta koja je pod kontrolom vlasti.
Zemlje s lošom infrastrukturom
Postoji čak 35 država svijeta u kojima najviše jedna od pet osoba može pristupiti internetu zbog loše internetske infrastrukture u zemlji. Siromaštvo je glavni razlog tomu, a brojke govore da samo 31% ljudi u siromašnim zemljama koristi internet, dok je brojka u razvijenim zemljama 77%.
Danas internet koristi čak 4,5 milijardi korisnika diljem svijeta, a Azija u tome daleko prednjači s čak 2,2 milijarde korisnika, što je oko 55% svih korisnika u svijetu. No to ne znači da je cijela Azija umrežena. Postoje države gdje tehnologija još nije postala dio svakodnevice, a u Aziji su to Jemen, Pakistan, Turkmenistan, Nepal, Indija, Bangladeš, Šri Lanka, Burma i Indonezija.
U Srednjoj Americi internet se najmanje koristi u Gvatemali, Hondurasu, Salvadoru i Nikaragvi. U Africi je daleko najviše zemalja s lošom internetskom infrastrukturom, a to su Senegal, Burkina Faso, Mali, Gana, Obala Bjelokosti, Benin, Alžir, Libija, Sudan, Etiopija, Kamerun, Uganda, Ruanda, Kongo, Malavi, Zimbabve, Zambija, Namibija, Madagaskar, Mozambik, Angola i Eritreja, gdje je internet pod potpunom kontrolom vlasti i koristi ga manje od 1% populacije.
Mjesta gdje nema signala
Glavni mehanizam za spajanje na internet jesu kablovi, mobilne mreže i sateliti. Optički kablovi neophodni su za uspostavljanje veze, a protežu se kroz oceane i preko kopna. Pomoću njih danas su umreženi svi kontinenti osim Antarktike i nekoliko manjih otoka. Mobilne mreže imaju impresivan doseg i omogućit će vam spajanje na internet čak i u dijelovima Sahare. Na ovakvu vrstu signala oslanja se većina država u Africi.
Satelit je najsporiji način povezivanja, ali je ponekad jedini izbor. Pomoću satelita moguće je spojiti se na područjima nacionalnih parkova, Antarktike ili na otocima kao što su Cookovi otoci, no ako se nalazite na ekvatoru, signal će od vas do satelita morati putovati 35 000 kilometara, a trebat će mu oko 1/4 sekunde. Sateliti imaju prosječnu brzinu od 5 do 25 Mbps, dok se kablom može postići brzina i do 2000 Mbps. Satelitski način povezivanja koriste kruzeri, a Norwegian Sky je 1999. bio prvi kruzer koji je omogućio spajanje na internet putnicima za vrijeme plovidbe.
No postoje li mjesta gdje kablovi, mobilne mreže i sateliti ne mogu doprijeti? Da i pronaći ćete ih jedino ako se spustite 1710 metara u drugu najdublju špilju na svijetu, Kruberu u Rusiji, ili ako 'zaronite' u duboke i mračne dijelove oceana. Uz napredne tehnologije, sve je manje mjesta do kojih signal ne može doći.