Kako ono ide klasična definicija ludila: ponavljaj svaki puta istu stvar i očekuj drugačiji ishod?

Isto se događa s hrvatskom Vladom.

Godinama se postavljaju novi ministri i uvijek završimo s novim aferama, novim skandalima i novim zahtjevima za njihovom smjenom.

Sada smo se, nakon uhićenja Darka Horvata i istrage protiv Borisa Miloševića, opet našli pred rekonstrukcijom Vlade. Traže se ministri, kalkulira s imenima, predlažu rješenja, čak i sumanuta poput Stjepana Čuraja. I imamo li pravo sada očekivati drugačiji ishod u odnosu na ono što smo promatrali zadnjih šest godina?

Ili je ipak vrijeme za promjenu paradigme?

Promjena premijera

Umjesto stalnih promjena uvijek sve gorih ministara, možda je došlo vrijeme za promjenu premijera. Baš kako je to bilo 2009. godine kad se Ivo Sanader zahvalio na suradnji, predao Vladu svojoj "zapisničarki" Jadranki Kosor, on pobjegao od optužnice, a onda odgurala Vladu do kraja mandata. 

HDZ je ostao na vlasti, završio pregovore s EU, započeo borbu protiv (vlastite) korupcije i naredne dvije godine odvozio bez značajnih afera i velikih smjena. Može li se to sada dogoditi?

Na Andreju Plenkoviću već neko vrijeme vidi se da ostaje bez vizije, bez planova, bez strpljenja, pa i živaca. Nije lako voditi zemlju u ovako dubokim problemima i onda najviše energije trošiti na afere ministara. Nema sumnje da je Plenkovića to iscrpilo više od Agrokora, dvaju potresa i pandemije. Zato je i završio na bezveznom Čuraju.

Je li došao trenutak da objavi kako je njegova dionica završena?

Suho blato

Baš kao i u doba Sanadera, godinama se u javnosti forsirao dojam da je ova Vlada vrijedna samo onoliko koliko vrijedi premijer Plenković. Neki bi ga platili suhim zlatom, a mnogi vjeruju kako Vladu vrijedi podržavati samo zbog njega, te da bi se bez njega sve to spektakularno raspalo.

Kao da ova Vlada nije prava slika njezina predsjednika.

Pa ako ovaj nadnaravni premijer već šest godina vodi Vladu s tako nekompetentnim i korumpiranim ministrima, Vladu koja štanca afere i svojim skandalima drži zemlju u izvanrednom stanju, onda možda nije problem u ministrima, nego ima nešto i u premijeru.

I kad govorimo o ministrima, ne govorimo samo o Horvatu, Miloševiću ili Tomislavu Ćoriću. Popis se nastavlja do Gordana Grlića Radmana, Nine Obuljen Koržinek, Vilija Beroša, Marija Banožića i mnogo dalje.

Ako ne izbori, onda premijer

Dakle, ako taj najbolji Plenković vodi Vladu krcatu mediokritetima ili muljatorima, a to se očito neće promijeniti koliko god se Vlada rastavljala i opet sastavljala, jer samo još gori dolaze na red, možda je vrijeme da se pokuša nešto drugo. Da se smijeni stari i imenuje novi premijer.

Kad se vladajuća struktura već tako grčevito drži vlasti i odbija prijevremene izbore.

Možda bi promjena premijera razbila uhodani model ludila i ponudila nadu u drugačiji ishod.

Dio problema

Plenković je dosad za mnoge bio dio rješenja, možda čak i jedini. Nažalost, ispada da je on dio problema, možda čak i ključni.

Obećao je promijeniti HDZ. Obećao je promijeniti Hrvatsku. Obećao je od Hrvatske napraviti modernu zemlju, članicu Europske unije. Obećao je biti drugačiji i bolji od njegovih prethodnika, ne samo Tomislava Karamarka. Obećao je ojačati institucije i vladavinu zakona. 

Da bismo došli do toga da opet pišemo o istim akterima, istim aferama, istom modelu vladanja. 

To je Plenkovićev neuspjeh, a ne njegovih ministara, stranačkih dužnosnika, koalicijskih partnera koji si naprosto ne mogu pomoći.
Plenković može rekonstruirati Vladu, vjerojatno će u tome i uspjeti, ali to je model koji smo već gledali i napamet ga naučili.

Međutim, ovoj Vladi i državi treba šok terapija. Kao i u Sanaderovo doba.

Šesta godina kritična je u vođenju Vlade. Ono najbolje već je prošlo. Sve nakon toga je agonija.