al dok je pancete ja se ne bojim

većina nas će umrit od anoreksije ako nas budu i dalje ovako šišali

Dvije sam se godine bavila prevencijom poremećaja u prehrani i ono što mogu reći jest da više problem nisu samo manekenke i gimnastika. Današnji mladi su strašno opterećeni uspjehom na svim područjima, te svoje neuspjehe vrlo često krenu liječiti raznim ovisnostima, koje su zapravo bijeg od stvarnosti i okoline koja ih ne prihvaća takve neuspješne. Neki se okrenu drogi, a neki ovisnosti o hrani. Da, možda čudno zvuči kad se kaže da su anokresičari i bulimičari ovisni o hrani, ali to je njihova jedina i glavna preokupacija. I griješe svi koji misle da se oni izgladnjuju jer im je to fora. U početku to krene kao zafrkancija, ali kad se u glavi promijeni percepcija vlastitog tijela tada to postaje borba za goli život. Većina ne zna da su poremećaji hranjenja najsmrtonosniji psihički poremećaj i da broj oboljelih raste svakim danom. U Hrvatskoj je liječenje jako loše jer se time uglavnom bave psihijatri koji obično sve probleme rješavaju gomilom lijekova i prisilnim hranjenjem, što je u redu u slučajevima kad oboljelima život ovisi o niti, ali kad se stabiliziraju treba im se pružiti puno širi spektar tretmana, a naglasak treba biti na obiteljskoj terapiji. Poremećaji hranjenja su toliko kompleksni da liječenja obično traju po nekoliko godina i s upitnim uspjehom. Zato nemojte unaprijed suditi o nečemu o čemu vrlo malo znate. Da provedete samo jedan dan s oboljelim od poremećaja u prehrani vjerujte da bi vam se cijeli život okrenuo naglavce.