Bilo je doista hrabro izreći da su banke krive. Samovoljno su mijenjale kamatne stope i nepošteno primijenile valutnu klauzulu. Bilo je još i hrabrije zaključiti: Da su banke bile profesionalne, nikad ne bi ni ponudile kredite vezane valutnom klauzulom uz švicarski franak, te im naložiti da prestanu s takvim nezakonitim poslovanjem i ljudima koje su prevarile i ogulili do gole kože rate za kredite vratiti na normalnu razinu. Presuda u slučaju Franak suca Trgovačkog suda Radovana Dobronića, složit će se većina, bila je povijesna, logična i zdravorazumska.
Rok za žalbe istekao je osam dana od odluke
Odvjetnici kartela moćnih banaka: Zagrebačke, Privredne banke Zagreb, Erste & Steiermärkische Bank, Raiffeisenbank, Hypo Alpe-Adria-bank, OTP, Splitske i Volksbank - predstavnici najveće financijske sile u državi koja je ovom odlukom, sigurno barem malo uzrdmana - koncentrirali su sve snage na rušenje presude. Rok za žalbu, istekao im je - osam dana od odluke.
Pravorijek suca Dobronića glasio je ovako: Od 2004. do 2008. godine banke su zaključivale ugovore koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe. Potrošače tijekom pregovora nisu u cijelosti informirale o svim parametrima važnima za donošenje odluke o kreditu, nisu im dale cjelovitu obavijest. Banke s potrošačima nisu utvrdile točnu metodu izračuna kamatnih stopa. Jednostrano su ih mijenjali, a posljedica svega je neravnoteža u pravima i obvezama ugovorenih strana, sve na štetu potrošača - rekao je, a onda na 180 stranica to i pobliže objasnio. Bankarima je odmah na dan izricanja i predao odluku, pa su za žalbu bili u priličnoj stisci s vremenom.
Donosimo deset konkretnih argumenata iz presude koji su išli u korist potrošača:
Prvo, valutna klauzula ne smije biti ugovorena samo u korist jedne strane. To stajalište, rekao je Dobronić, ili je ostalo 30 godina nepoznato u bankarskim krugovima, ili su ga izignorirale.
Drugo, valutna klauzula u domaćim odnosima predstavlja veliku iznimku od pravila.