Doživjele su procvat u doba baroka iz kojeg datira i većina hrvatskih palača, a podizane su za bogataške obitelji koje su unutar svojih zidina živjele u raskoši nezamislivoj običnim smrtnicima. Nekad su bile središte društvenog života, a danas njihove uglavnom trošne fasade odišu sjetom na neka sretnija vremena. Ipak, ta stara zdanja imaju priče koje i danas intrigiraju.
Zagrebačka palača Babočaj-Gvozdanović, zahvaljujući sucu i veleposjedniku Dragutinu Gvozdanoviću i njegovoj supruzi, pijanistici Anki u 20. stoljeću bila je okupljalište zagrebačke intelektualne i umjetničke elite. Prvi put se spominje 1809. Tijekom 19. stoljeća kao vlasnici se spominju gradski sudac Nikola Babočaj, liječnik dr. Ivan Daubachy, obitelj Kamauf i književnik Mirko Bogović, a u 20. stoljeću spomenuti Gvozdanovići, čiji se obiteljski grb nalazi se iznad središnjeg balkona na zapadnom pročelju. Potpuno očuvani ambijent Zbirke Anke Gvozdanović s pripadajućom vrtnom arhitekturom danas je zaštićeno kulturno dobro.