Sestre Šima i Draženka Čuljak su 6. siječnja 1985. godine krenule oko 14 sati iz sela Bogodola prema Širokom Brijegu, odakle su planirale otići u Mostar, gdje im je radila majka Radica. Zima je bila jaka, padao je snijeg i bila je mećava.
- Doista je bilo minus 27 stupnjeva. Tako su nam poslije pričali meteorolozi - potvrdila nam je Draženka.
Pale su u jamu koja je bila duboka više od deset metara. U njoj su provele sedam dana. Na sebi su imale samo traper jakne, tanku odjeću i čizme. Otac je mislio da su kod majke, a majka da su ostale kod kuće i da nisu izlazile po tome nevremenu. Mobitela tada nije bilo.
Sestre su kod sebe imale samo žvakaće gume. Jele su i snijeg i led.
- Nakon što smo preživjele tu prvu noć, shvatile smo da nećemo umrijeti. Vjerovale smo da će netko naići, da će majka vidjeti da nas nema i poslati nekoga po nas. Održala nas je žestoka volja za životom. Smrt jednostavno nije dolazila u obzir. - nastavila je Draženka.
I uspjele su. Nakon nevjerojatnog sedmog dana, 13. siječnja, Šimine pozive upomoć je čuo Drago Ćavar Macugić, koji je bio u lovu sa svojim prezimenjacima Radom i Krešom. Drago se prvi spustio u jamu. Kada su mu rekle koliko su dugo u jami, mislio je da se šale. Sestre su završile u bolnici. Obje su ostale bez nogu no danas zahvaljujući protezama žive normalno.
Njihova je priča obišla cijeli svijet.
Cijela tadašnja Jugoslavija skupljala je novac kako bi pomogla sestrama. Sestre su se početkom 1990-ih preselile u Kanadu. Tamo imaju obitelj i rade.
- Imamo drugu šansu u životu, želimo doživjeti više, vidjeti više, raditi više nego što smo ikad mislile da ćemo. Život je prekratak, nemamo dovoljno vremena za sve što bismo htjele - kažu sestre.