Branko Dundović Dundi (65) umro je u Bjelovaru 2008. od karcinoma. Sugrađanima je ostao u sjećanju kao boem i siromah koji je živio poput beskućnika. Zarađivao je sakupljajući otpad i čisteći parkiralište. Živio je u trošnoj i vlažnoj kući koju je davno kupio zajedno s majkom. Kuća je, kažu poznanici, za njegova života stalno bila puna smeća kojeg je Dundi donosio. Oko kuće trčali su štakori. Nakon Dundijeve smrti grad mu je organizirao pokop. Kako Dundi nije imao nasljednika, trošna kuća pripala je gradu, pa su je trebali očistiti od hrpetina smeća. Grad je angažirao dvoje ljudi, majku i sina, koji su tijekom čišćenja našli Dundijeve dokumente, među kojima su bile i njegove štedne knjižice. Šokirali su se vidjevši da je Dundi na računima imao oko milijun kuna ušteđevine.
- Ukupno je bilo 134.000 eura u austrijskim i njemačkim bankama. Dundi je taj novac vjerojatno zaradio dok je kao mladić radio vani. Očito je bio vrlo štedljiv - rekao nam je jedan od njegovih poznanika, šokiran Dundijevim bogatstvom.
I taj novac pripao je gradu Bjelovaru. Kuća je procijenjena na 200.000 kuna, pa ispada da je Dundi postao najveći gradski donator.
- Dundi je kao mladić bio vrlo nadaren. Pisao je pjesme za poznate pjevače, koji su ih uglazbili i izvodili na festivalima, a njega nisu ni spomenuli. Vidio sam kad je bilježnicu pjesama darovao nekom pjesniku, koji je zbirku objavio pod svojim imenom. Ne želim kazati o komu je riječ - rekao nam je Dundijev prijatelj Juraj Matić (64) otkrivajući nepoznatu stranu bjelovarskog samotnjaka.
Dundi je, kažu, oduvijek bio povučen i jako puno čitao. Oca nikad nije upoznao, pa je ostao privržen majci uz koju je bio dok nije umrla. Nakon gimnazije otišao je u Njemačku, gdje je radio kao monter kućanskih uređaja i nastupao za amaterski hokejski klub u Berlinu. Na utakmici se ozlijedio i dobio odštetu sredinom ‘70-ih pa se vratio u Bjelovar i zaposlio se u tvornici Tehnika, gdje je ostao dok tvrtka nije završila u stečaju. Potom je od 1990. godine počeo sakupljati stari papir i sekundarne sirovine kako bi pomogao majci, koja je skromnu mirovinu zaradila u praonici rublja JNA. Od dijela ušteđevine Dundi i majka kupili su kuću u kojoj su živjeli. On se poslije zaposlio kao radnik na bolničkom parkiralištu. Iako je živio u kući punoj smeća, uvijek je bio uredan i pristojan. Volio je popričati sa starim prijateljima, a nepoznate ljude je izbjegavao. No nikom nije rekao da je uštedio novac.
- Tako svestrano obrazovane i jednostavne ljude poput Dundija danas je teško naći. Kad smo išli u školu, ako bi netko iz kvarta zapeo u nekom predmetu, tu je bio Dundi koji bi davao instrukcije i izvukao nas. Nije bilo bitno o kojem je predmetu bila riječ. Dundi je tečno znao pričati na čak šest jezika – kazao nam je na rastanku Juraj Matić.
Grad će se Dundiju odužiti i urediti njegov skromni grob, a namjeravaju mu podići i spomenik. Nagađa se kako će njegovim novcem osnovati zakladu za pomoć nadarenoj djeci jer vjeruju da bi Dundi to želio. Nema nasljednika koji potražuju novac, iako se majka i sin koji su našli novac dok su čistili kuću nadaju nagradi za pronalazak.
Živio je u katastrofalnim uvjetima
Dundijeva trošna i vlažna kuća, u kojoj je proveo posljednje godine života, bila je potpuno neprikladna za život. U njoj je on gotovo 20 godina prikupljao otpad, pa su se ljudi koji su je čistili jedva snašli. Da nisu primijetili štedne knjižice, i one bi vjerojatno završile negdje na deponiju.