Iako im se kuće mogu pronaći na zemljopisnim kartama, a imena u telefonskim imenicima, ljudi na Baniji u stvarnosti ne postoje. Bar ne u punom smislu te riječi. 24sata pokreću serijal Zaboravljeni, u kojem ćemo cijeli mjesec objavljivati po jednu reportažu na dan kako bismo upozorili na preživljavanje tih ljudi. 29 dana, 29 reportaža.
Imam osjećaj da ne postojim, tako je rekla. Čuo sam već ovakve rečenice, slično su mi govorili izgubljeni starci diljem Banije, skriveni u zabačenim selima i napuknutim kućercima. Pognuti, umorni i poraženi.
I zato je bilo toliko neobično čuti nju kako to govori.
Daliborka Prišić je mlada, energična i inteligentna žena. Radišna, sa zavrnutim rukavima i blatnjavim čizmama. U naponu snage. I evo, ima osjećaj da ne postoji.
- Teško je. Tu nas malo ima, a najgore je što smo jednostavno zaboravljeni. Vidite kakav je put. Suprug ga je popravljao. Obećavali su asfalt, ali ništa od toga. Obećali su 900 metara pa smanjili na 700, pa 500... Na kraju ga neće biti nikako. Djeca nam idu u školu u Jabukovac, a prije dva tjedna, kad je padala kiša, autobus nije mogao doći po njih. Zbog puta. Nemamo ni vode, čekamo da padne kiša. U selu nas nema puno i ne možemo sami uspostaviti vodovod. Za piće uzimamo s izvora, a za životinje ljeti dovozimo cisternu.
Daliborka govori odsječno, bez suvišnih riječi, bez patetike. Oko ruku joj se vrzmaju klinci, dva školarca. Pristojni dječaci.
- Stočarstvom se bavim. Imam krave. Njih deset, prodajemo mlijeko Vindiji. I to je zasad dobro. Prijavili smo se za mjere za mlade, to smo prošli. To je za kupnju junica i mehanizacije. Trebaju doći u veljači. Prijavili smo se i za gradnju objekata jer su stradali u potresu. I to smo prošli.
Žena govori o projektima financiranima iz europskih fondova. Zvuče kao sjajna vijest, ali cijela stvar je zapravo ironična. Poslije sam shvatio zašto.
- Ja sam živjela tri godine u Švicarskoj i vratila sam se. Morala sam. Odmalena volim selo. Ta Švicarska... kažu da je obećana zemlja. Tamo su sela kao naši gradovi. Preko ljeta, kad bi sijeno mirisalo, ja bih izašla na terasu i disala punim plućima. Ne bih se više mogla vratiti. Imali smo mogućnost otići i u Njemačku i u Austriju, ali nisam željela. Ovdje... Ovdje je čist zrak. Ovdje imam svoj mir. Ovo mi je rodno mjesto. Ne vidim se nigdje drugdje.
- Potres? Ma dobro je, kuća je izdržala, ali objekti su stradali. Svi su za rušenje. Gradimo sad četiri, prvo će srušiti jedan dio pa ćemo tamo prebaciti krave dok se grade ostali. Krave za mužnju ćemo držati unutra. Nemamo druge mogućnosti.
Inače, naši kumovi žive u Kanadi i davali su nam kuću s imanjem u Šapcu, da pokupimo djecu i dođemo tamo, da će nam pomoći, da će nam školovati djecu. Mogli smo i prodati, ovi iz Njemačke su dolazili i gledali, ali nismo htjeli ništa od toga. Želimo ostati. Iako, što se tiče djece, mislim da ovdje za njih nema velike perspektive...
Iz žene je provalilo. Možda zbog spomena djece, ne znam.
- Imam osjećaj da ne postojim. Gradu Petrinji toliko je puta pisano za tu vodu, za taj vodovod. Čak imam poruke koje sam slala gradonačelnici prošlog ljeta, da smo ostali bez vode. Pogledala je i nije odgovorila. Zvala sam više puta, nije se javila. Tražila sam sastanak, ništa.
Nije mi jasno. Svaki grad živi od sela, hrane se odavde, od nas. Za što smo se god obratili, nikad ništa. Županija isto. Pokušavali smo, svi obećavaju, ali njima se ne isplati za naših pet-šest kuća uložiti u asfalt ili vodu. A u ovom kraju ima četrdesetak krava, svinja, ovaca... To je puno. Kome se god obratimo... Ma i ministarstvu sam se obraćala. Poljoprivrede. Čak su dolazili i obećavali, ali ništa.
Ove mjere što smo dobili su iz europskih fondova. Da. Oni su nas primijetili, ali ovi koji su nam najbliži, grad, gradonačelnica, županija, država, ništa. Ništa. Ništa. Upravo to. Bruxelles nas vidi, Petrinja nas ne vidi.
Pilipovići, 1. prosinca 2022.