Sjednice Partije (Saveza komunista Jugoslavije) 1989. i 1990. godine bile su praćene kao trileri. Gledala ih je napeto cijela tadašnja država, jer je postajalo sve jasnije da se Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija raspada. Slobodan Milošević u nizu je pučeva koji su nazvani “antibirokratskom revolucijom” srušio rukovodstva Kosova, Vojvodine i Crne Gore, a na Kongresu SKJ htio je zacementirati svoju svemoć i na saveznoj razini. 

Milošević je na Kongresu htio ozakonit pravilo “jedan čovjek - jedan glas”, dok je slovenska strana predlagala niz reformi, od ukidanja zakonske kazne za tzv. “verbalni delikt” do stanovite konfederalizacije. No kako je Milošević imao većinu delegata pod svojom kontrolom, svi su slovenski prijedlozi odbacivani većinom glasova, a svako od tih odbacivanja bilo je popraćeno euforičnim pljeskom delegata iz Srbije, Crne Gore, Vojvodine i Kosova, odreda Miloševićevih ljudi. No, Slovenci se nisu htjeli pomiriti s takvom majorizacijom, pa su napustili Kongres. 

Ostat če upamćeno da je, prilikom izlaska slovenske delegacije, Slovenka Sonja Lokar plakala. Milošević je mislio nastaviti rad bez Slovenaca - njegova je koncepcija bila “skraćena Jugoslavija” pod srpskom dominacijom. Ivica Račan predložio je da se sjednica prekine, i da se nastavi tek nakon konzultacija. No Slobodan Milošević, šef srpskih komunista, predložio je da kongres nastavi rad, i da se uspostavi novi kvorum. Za govornicu se tada popeo Račan. 

-To je bio presudan događaj, kaže Zdravko Tomac, tada član hrvatskog partijskog vrha. 

- Da je Milošević uspio nastaviti kongres, da se Slovencima i Hrvatima nisu pridružili i Bosanci i Hercegovci, pa i predstavnik partije u vojsci, povijest bi imala drugačiji tijek - kaže Tomac.