"Raspoloženje jako dobro, mi smo svi jako dobre volje i u formi. Idemo u nove izborne izazove", pohvalio se jučer Andrej Plenković nakon sjednice Predsjedništva HDZ-a.

A onda zaglibio u bizarnu svađu s novinarima oko Ureda javnog europskog tužitelja.

Htio je govoriti o vlastitim i postignućima svoje Vlade, o "finiširanju programa", o njihovim rekordnim rezultatima, da bi zatim vrijeđao novinarku, razmještao mikrofone i izvodio cirkus.

Apsolutno nepotrebno.

Čak je i SDP-ov Arsen Bauk to primijetio jutros na Hrvatskom radiju. "Ne vidim potrebu zašto se on u to kao premijer uključuje", komentirao je bivši SDP-ov ministar uprave.

Osobni rat

I doista, zašto je Plenković odlučio krenuti u otvoreni - pa čak osobni - rat s europskom tužiteljicom Laurom Kovesi, s EPPO-om, s novinarima, medijima, stručnjacima, oko pitanja za koje on nema ingerencija dati nikakav odgovor.

Ne pita se predsjednika Vlade tko će istraživati korupciju na Geodetskom fakultetu, u Ministarstvu kulture ili tko zna gdje još.

Ali eto, Plenković uspijeva nametnuti svoju svađu s EPPO-om u glavnu temu u pripremama za izbornu kampanju. "Plenković očito", dodao je Bauk, "glumi odvjetnika onih koje EPPO u ovom trenutku istražuje".

Zašto Plenković ne odustane od ove teme? Zašto naprosto ne prepusti pravosudnim tijelima, institucijama i sudovima da odluče o nadležnosti između hrvatskih i europskih tužitelja u vezi nezakonitog trošenja europskog i(li) hrvatskog novca?

Ovako prkosno, zagriženo i autodestruktivno ponašao se i Zoran Milanović kad je kao premijer zaratio s Bruxellesom, Njemačkom, hrvatskim pravosuđem, HDZ-ovom opozicijom, medijima, novinarima, čak i koalicijskim partnerima, u vezi lexa Perković.

Da bi na koncu popustio, priznao poraz, promijenio zakon i izručio bivše udbaše Josipa Perkovića i Zdravka Mustača njemačkom pravosuđu.

Dimna zavjesa

Laura Kovesi nije impresionirana Plenkovićevim otporom, njegovim tumačenjima, njegovim "dimnim zavjesama", kao što neće biti zadivljena ni njegovim jučerašnjim manevrima s novinarskim mikrofonima pred nimalo impresioniranim novinarima.

Premijer koji je u proteklih osam godina dedramatizirao svaku aferu, svaki skandal i svaku temu koja mu je nanosila čak i neizravnu štetu, sada svojim stavovima i ponašanjem dodatno potpiruje vatru pod slučaj Geodezija koja bi mogla dogorjeti i do nokata njegove ministrice Nine Obuljek Koržinek.

Zašto Plenković ne ubije tu temu, kao i mnoge prije toga? 

Zar mu ona doista odgovara?

Zar je doista sretan kad mora pred novinarima objašnjavati nešto što nije u njegovoj nadležnosti, samo kako bi pokvario "jako dobro raspoloženje" svoje stranačke vrhuške?

Svađa kao kampanja

Kao da se premijer trudi svađu s EPPO-om pretvoriti u svoju predizbornu platformu.

Radi li to zbog razbijanja imidža "briselskog ćate" pred očima svojih birača i birača suverenističke desnice? Radi li to zbog obrane svoje ministrice kulture? Ili sve to, cijeli taj udar na EPPO, koji uključuje i imenovanje Ivana Turudića za šefa DORH-a, praćeno njegovom munjevitom prisegom na novu dužnost, poduzima u svrhu zaštite svoje stranke, pa i samoga sebe?

U svemu što je ikada radio, Plenković je najviše vodio računa o zaštiti sebe, svoje pozicije, svog političkog imidža.

Ovakvom svađom s EPPO-om nanosi veliku štetu svom imidžu. No pomaže li zaštiti svoje pozicije?

Lupanje

Plenković se ljuti što mora stalno objašnjavati EPPO i onda stalno objašnjava EPPO. Nekad lupanjem po mikrofonima, nekad lupanjem po novinarima, nekad lupanjem po Lauri Kovesi i EPPO-u.

A nekad naprosto lupanjem oko tema u kojima on, kao predstavnik izvršne vlasti, nema nikakvu nadležnost.

Plenković se odlučio na proljetne izbore jer je navodno iz istraživanja zaključio da mu imenovanje Turudića ne nanosi štetu kod birača. A sada se čini da poduzima sve kako bi aferu Geodezija i svađu s EPPO-om doveo do razine u kojoj mu nanosi štetu u kampanji.