Krajem osamdesetih godina 20. stoljeća, Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija bila je zahvaćena dubokom političkom, gospodarskom i društvenom krizom. Smrt Josipa Broza Tita 1980. ostavila je iza sebe vakuum vlasti u zemlji čiji je kompleksan ustavni i etnički mozaik počeo pucati pod pritiskom jačanja nacionalnih identiteta, ekonomske stagnacije i sve većih razlika između jugoslavenskih republika. U Srbiji, uspon Slobodana Miloševića i njegova politika centralizacije pod krinkom obrane “ugroženih Srba” u drugim republikama izazvala je snažan otpor u Sloveniji i Hrvatskoj, gdje su demokratski pokreti tražili politički pluralizam, tržišnu ekonomiju i veću autonomiju republika. Posebno u Hrvatskoj, koja je bila izravno pogođena “antibirokratskom revolucijom”, pokušajem Beograda da podčini institucije saveznim mehanizmima, sve jače raste zahtjev za punom državnom samostalnošću.

Pobjedom Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) na prvim višestranačkim izborima u travnju i svibnju 1990., te izborom Franje Tuđmana za predsjednika Predsjedništva SR Hrvatske, proces disolucije Jugoslavije postaje politička realnost. U pozadini toga, dio srpskog stanovništva u Hrvatskoj, potaknut propagandom iz Beograda i podržan snagama JNA, odbacuje novu vlast u Zagrebu i počinje stvarati parastrukture u tzv. ‘SAO Krajini’. Time dolazi do prve oružane pobune protiv hrvatske vlasti – tzv. Balvan revolucije – čime se najavljuje sukob koji će uskoro prerasti u otvoreni rat. Usporedo s političkim previranjima unutar zemlje, Hrvatska započinje diplomatski put prema međunarodnom priznanju, ali i trpi sve veći pritisak JNA i srpskih paravojnih postrojbi koje dobivaju naoružanje i logistiku iz Srbije. JNA, koja se formalno predstavljala kao neutralna savezna vojska, de facto postaje produžena ruka velikosrpske politike, zauzimajući ključne točke i podržavajući pobunjene Srbe. Tijekom 1991. hrvatske vlasti formalno proglašavaju neovisnost, ali to izaziva izravnu vojnu intervenciju JNA. U ljeto i jesen te godine izbija totalni rat: bitke za Vukovar, Dubrovnik, Osijek i druga mjesta popraćene su razaranjem gradova, etničkim čišćenjima i masovnim stradanjima civila. Hrvatska je unatoč svemu 1992. međunarodno priznata i primljena u Ujedinjene narode, ali trećina njezina teritorija i dalje je pod okupacijom.