Životni put barem rođenjem sigurno nisam mogla birati, ali prve godine života, i to one formativne provela sam na najlipšoj rivi, kako vole tepati ovoj zadarskoj. I doista, ulica u kojoj sam živjela tri puta je mijenjala ime, a da se nije pomaknula s mjesta, pa je tako Borisa Kidriča pretvorila u Zadarskog mira 1358., a potom se ustabilila na Mihovila Pavlinovića. Fakti oko imena ulica su manje bitni jer se promijenio život, no za građanku nekad najzloglasnije zadarske četvrti, Varoši, definitivno je sve pošlo nagore. Nekad konobe u kojima se prodavalo vino i skupljale prijateljice noći sad su postale mondeni kafići specifični samo po tome što se natječu u decibelima. Nekadašnji butici, odjeće i cipela, prodavaonice ploča, papirnice, knjižare, preko noći su postali nazovi restorani koji su nekim čudom uspjeli ispoštovati minimalne tehničke uvjete što znači da se svaki slobodan ulaz, prostor, neovisno o namjeni, pretvorio u pržionicu. Za stanare je to značilo da nema spavanja jer kafići rade do kasna, ujutro se kreće s nabavom, a popodne se skuplja smeće nakon ručka. Grad, koji je po legendi stariji od Rima, iznimne povijesti na istočnoj obali Jadrana, tako se pretvorio u amorfnu neprepoznatljivu masu što uopće čini grad i nesnosnu kakofoniju koja umjesto ljetnog maestrala nadglasana je bukom dostavnih vozila, kamiona za odvoz smeća, glazbe iz prošlog tisućljeća, i to sve pod geslom neka ljudi zarade, a kome smeta, neka se iseli.