Radio i televizija u našem su domu bili stalno upaljeni, a jedan je stanar u zgradi slušao Radio Knin. Kad bi krenuo “Marš na Drinu”, znali smo da je dobro, da naši napreduju... A bila su takva vremena, i premda je rat sam po sebi užasan, meni je to bio prirodni slijed događaja. Da ostanem kod kuće i preuzmem ulogu i majke i oca, odgajam djecu, a da suprug ode u obranu domovine. Bio je to rat koji mi nismo željeli, obrambeni i oslobodilački, govori Splićanka Indira Asanović (53). 

Vojno-redarstvenu operaciju Oluja doživjela je kao i druge supruge hrvatskih vojnika: sa radošću, strepnjom i nadom. Sa suprugom Zvonkom u ratnim su godinama dobili dva sina i Indira je s oduševljenjem dočekala kraj rata.
- U samoj Oluji nisam znala ništa: ni gdje mi je suprug ni kako je. Ali kada je na Dnevniku HRT-a objavljeno kako je Hrvatska vojska oslobodila Knin, na snimcima ulaska pobjedničke vojske u Knin vidjela sam supruga u džipu. Sama sam u sebi uskliknula: ‘Živ je, dobro je!’ - kroz smijeh priča Indira. 

'Sama sam s djecom pregrmjela cijeli rat'

Suprug Zvonko u pričuvnu se policiju prijavio 1990. godine. Nakon što je osnovana, pristupio je 4. gardijskoj brigadi i s njom prošao sva ratišta od 1991. do 1995. 

- Oženili smo se 1991. godine, prvog sina dobili smo dvije godine kasnije, drugog 1994., a trećeg 1997. godine. Često je bio na ratištu, dolazio je rijetko i ostajao tek po nekoliko dana, a ja sam s djecom pregrmjela cijeli rat u kojem je sudjelovao i veliki dio obitelji. Bila sam u kontaktu sa suprugama ostalih vojnika, međusobno smo se potpomagale i dijelile informacije kako bi ih koja saznavala - objasnila nam je Indira. 

Ističe kako je, uz sve hrvatske branitelje, preponosna i na supruga, ali i sve članove svoje obitelji koji su se dobrovoljno stavili na raspolaganje kako bi obranili svoju domovinu.