"Srećom, nitko nije primijetio da nema tih dvorskih luda", izjavio je jučer predsjednik Zoran Milanović, komentirajući činjenicu da na summitu NATO saveza u Madridu nije bilo nikoga iz Vlade.

Ali su zato svi primijetili da Zoran Milanović nije na kraju ostvario svoju prijetnju da će blokirati Finskoj i Švedskoj put prema NATO savezu.

"Finska i Švedska trebaju dobiti pozivnicu, vidjet ćemo što će biti s tim u drugom roku, pretpostavka je da će sve biti u redu, ali nikad se ne zna, ali to znate i bez mene", kazao je Milanović u Madridu, točno dva mjeseca nakon što je upozorio da će onoga tko bude glasao za primanje Finske i Švedske u NATO "nazvati izdajnikom". "I svakog tko popije kavu s njim ili s njom nazvat ću izdajnikom. Nema druge".

Ili ipak ima druge.

Izdajnici i konsenzus

Milanović je u Madridu pristao na pozivanje tih dviju zemalja u NATO, premda njegov uvjet kojim je prijetio i time izazvao žestoke kritike hrvatske javnosti - popraćene padom rejtinga - a to je izborni zakon u BiH, nije bio ni spomenut, a kamoli ispunjen.

Još nedavno Milanović je prijetio da će sve koji će dići ruku za Finsku i Švedsku smatrati "izdajnicima", a onda je on sam digao ruku za te dvije zemlje. Odluke se u NATO-u donose konsenzusom i Milanović ga se nije usudio razbiti.

No zato je ismijavao "dvorske lude" iz hrvatske Vlade, kako nitko ne bi primijetio da je on iz jedne krajnosti prešao u drugu. Od prijetnji "izdajnicima" do "kolaboracije" u NATO savezu.

Penkala u oku

I ta odluka bila je svakako ispravna i u skladu s većinskim raspoloženjem hrvatske javnosti, ali ovakvi zaokreti, nedosljednosti i političko laviranje bacaju loše svjetlo na Milanovićevu politiku i na njegovu ustrajnost u provođenju svojih stavova.

Prije koji mjesec Milanović je upozoravao da se primanjem Finske u NATO savez "ruskog medvjeda bode penkalom u oko", a jučer je poručio kako "Finska i Švedska trebaju dobiti pozivnicu".

Jedna retorika za domaću upotrebu, druga politika na summitu NATO-a.

No ovaj slučaj pokazuje da Milanović ne može dugo zadržati interes oko jedne teme. Štoviše, vrlo često padne žrtvom svoje pretjerane retorike, svojih pompoznih obećanja, visokih očekivanja koje kreira dizanjem tenzija, pa i izazivanjem histerije.

Pa je tako izjavio kako onu famoznu HOS-ovu ploču u Jasenovcu "treba maknuti, baciti negdje", ali nije otišao dalje od toga i pokrenuo inicijativu za promjenu zakona i zabranu ustaških obilježja. Ili makar stao iza takve inicijative.

Bane i dalje ministar

Već godinu dana vodi rat protiv Marija Banožića. Koji je i dalje ministar obrane. Govorio je protiv nabavke francuskih zrakoplova, tvrdio kako se radi o skandalu, pa podržao njihovu nabavku. Tvrdio je kako neće nositi maske u svom uredu, niti će pustiti civilnu zaštitu na Pantovčak da kontrolira nošenje maski, pa je odustao od toga.

Gurao je prvu kandidatkinju za predsjednicu Vrhovnog suda mimo procedure, pa odustao i novog kandidata predložio po proceduri.

A takva praksa bila je vidljiva i u premijerskom mandatu, kad je poveo rat protiv svih protivnika i kritičara oko lexa Perković, pa na kraju povukao zakon i izručio dvojicu udbaša.

Milanović rijetko izgura neku svoju inicijativu do kraja.

Izgubi interes

Što možda i ne bi bilo toliko sporno da prije odustajanja ne isprovocira žestoke sukobe, ispuca najteži verbalni arsenal (poput "izdajnika") i tako podigne očekivanja, a onda naprosto izgubi interes i volju za borbom, prizna poraz i okrene se drugim zanimacijama.

Milanović nije dosad izborio nikakve koncesije za BiH. Niti je blokirao Finsku i Švedsku kako bi skrenuo pažnju na izborni zakon u susjednoj državi, niti se borio da BiH dobije status EU kandidata (hvalio je pismo slovenskog predsjednika Boruta Pahora), a još je manje bilo jasno što namjerava postići suradnjom s Miloradom Dodikom.

Da se ne govori o tome da je Ukrajinu, SAD i NATO krivio za ruski napad i brutalnu agresiju, tražeći sve načine da izbjegne osudu Vladimira Putina, a onda je pomalo ublažio retoriku. I to kad je vidio da se ona loše odražava na njegov rejting.

Uglavnom, nije se još spasio onaj kome je Milanović pojurio u pomoć.

Juriš na rafale

Naravno, nitko od Zorana Milanovića ne očekuje da na funkciji za koju je i sam nekoliko puta rekao da nema nikakvog smisla i da ju treba ukinuti, spašava Hrvatsku, BiH i čitav svijet. Da smjenjuje ministre, da ruši HDZ (ali da onda na dan izbora ostane kod kuće), da blokira Finsku, da prkosi NATO-u i Americi.

On je taj koji se gura na prvu liniju, gdje pada pokošen rafalima.

Ali Milanoviću je najbitnije da su svi - a naročito birači - registrirali njegov poziv na juriš.

I Milanoviću je bilo korisno predstavljati se kao Predsjednik sa stavom. Samo nije naglasio da on te stavove često prilagođava okolnostima. Ili od njih naprosto odustaje.

Predsjednik može birati svoje bitke, postoje načini i metode kojima se može izboriti za svoj utjecaj, progurati inicijative, lobirati i asistirati. Čak i javno podržati. 

Milanović, međutim, svojim nastupima samo mobilizira protivnike, kreira otpore, angažira kritičare, tjera saveznike od sebe ili ih traži na krivim adresama, a iz svakog tog klinča izlazi slabiji i natučeniji. 

Dok su njegovi protivnici sve snažniji.

Pa makar ih nazivao "dvorskim ludama".