Da je barem bitka za Moskvu započela samo četrnaest dana prije ili da kiša nije počela padati još četrnaest dana, grad bi bio sada u našim rukama. Da je… da je… da je... Da je Hitler počeo Barbarossu šest tjedana prije kao što je predviđeno prvobitnim planom, da je pustio Mussolinija da sredi stvari na Balkanu i da je napao Rusiju u svibnju... da nam je Hitler poslao zimsku odjeću. Da, da, da, da! Ali sada je prekasno - napisao je u očaju Heinrich Haape, njemački vojni liječnik
I zaista, da se nije zakomplicirala situacija u Jugoslaviji Hitler bi poslao svoje trupe ranije u pohod na Rusiju. Ovako je morao upokoriti neposlušni Balkan. Naime, u Jugoslaviji se u proljeće te godine dogodio državni udar zbog kojeg je ona prestala biti njemačka saveznica, a Hitler nije htio da mu južna granica Njemačke bude ugrožena prije napada na SSSR. I sve je krenulo kasnije od planiranog...
Ofenziva na Moskvu krenula je krajem rujna sa otprilike milijun vojnika, 1700 tenkova i 14000 topova. Njemački prodor odvijao se istom cestom kojom je i Napoleon napao Moskvu u svom pohodu na Rusiju 1812. godine.
Bili su tako blizu...
U listopadu 1941., Moskva je bila udaljena svega 65 km i u to je vrijeme zavladala prava panika na Sovjetskoj strani, te je dio vlade SSSR-a evakuiran iz grada. Pred Nijemcima se iz Moskve povlačilo i dva milijuna ljudi. Rusi su bili uvjereni da će Nijemci ući u srce Moskve.
I tada su najprije počele padati jake jesenske kiše. Užasno loše ruske ceste pretvorile su se u blato pod prvim naletima kiše i napredovanje njemačkih snaga - ovisno o logistici i zalihama na kamionima - zaglavilo je na blatnim cestama. U svojim memoarima - njemački general Heinz Guderain govori kako su se kolone kretale satima bez vidljivog pomaka. Tenkovi i topovi su bili napola u blatu i nikako ih se nije moglo izvući.
Početkom prosinca Nijemci su bili tako blizu grada, da su neki njemački zapovjednici mogli vidjeti moskovske zgrade kroz dalekozor. Međutim, temperature su tada padale na minus 20, pa čak, navodno, i do minus 50, što je onemogućilo korištenje vozila i dovelo do smrzavanja velikog broja Nijemaca. Zloglasna ruska zima ih je dotukla. Njemačka komanda je i dalje bila previše samouvjerena, a mnogo je jedinica još pred kraj godine bilo bez zimske opreme. Njemački tenkovi i avioni jednostavno nisu bili zamišljeni za tako nemoguće uvjete i stajali su smrznuti.
Zabilježeno je čak 130.000 slučajeva smrzavanja njemačkih vojnika.
Britanski premijer Winston Churchill komentirao je tu situaciju: „Kako znate, u Rusiji vlada zima. Tijekom dugačkih mjeseci temperatura može pasti vrlo nisko. Snijeg je, studen i sve ono što ih prati. Hitler je zaboravio rusku zimu. Mora da mu je školska naobrazba bila veoma nedostatna. Svi smo mi u školi učili o njoj, ali on ju je zaboravio. Ja nikad nisam tako teško pogriješio.
'Sibirci' nasuprot smrznutim Nijemcima
Maršal Georgij Žukov, najodlikovaniji vojnik u povijesti SSSR-a (jedini četverostruki heroj Sovjetskog Saveza) uskoro dolazi na čelo obrane grada. Dok se Nijemci smrzavaju Sovjeti prebacuju veliku vojsku sa istoka. Transsibirskom željeznicom dolaze tzv. "Sibirci" .Svježi i spremni za borbu a kako su inače djelovali u hladnijim stepama sjeverne Azije, bili su apsolutno naviknuti na zimske borbe. Na suprotnoj strani su ih čekali iscrpljeni i smrznuti njemački vojnici..
Sedam mjeseci trajao je najveći oružani sukob u povijesti čovječanstva. Dvije ogromne armije sukobljene u najkrvavijoj bitki II svjetskog rata. Skoro 2,5 milijuna ljudi poginulo, teško ranjeno ili zarobljeno - od toga 1,9 milijuna na sovjetskoj strani. No to Staljinu ionako nije bio problem. On je uvijek svoje vojnike ionako smatrao potrošnom robom. Hoće li ih poginuti pola milijuna više ili manje njega ionako nije pretjerano zabrinjavalo. Poslati ih u smrt nikad nije oklijevao.
Prvi put je pod Moskvom zaustavljen Hitlerov blitzkrieg i razbijen njegov san da će kao vihor prijeći preko Sovjetskog saveza. Poraz je bio i prvi signal da će Njemačka izgubiti rat. Kao što je objasnio Fabian von Schlabrendorff, njemački oficir i novinar koji se kasnije priključio zavjeri protiv Hitlera, porazom kod Moskve uništen je "mit o nepobjedivosti njemačkog vojnika"
Gubici Sovjeta prešućivani godinama
Andrew Nagorski u svojoj knjizi "The Greatest Battle" predstavlja opširan i detaljan prikaz ove bitke na osnovu dokumenata iz sovjetske arhive. On piše da su Staljinove ogromne strateške greške, neznanje i brutalnost zapravo omogućile njemačkim trupama da stignu u predgrađe Moskve i da ubiju i zarobe veliki broj pripadnika Crvene armije. Ali da je to prešućivano godinama, a sovjetski su se povjesničari radije bavili drugim slavnim bitkama...
Istraživač na Institutu za vojnu povijest u Moskvi Boris Videnski bio je kadet na Vojnoj akademiji u Podolsku kada je rat počeo i jedan od rijetkih sretnika iz klase koji je preživio. On se prisjetio da je general Žukov nakon rata tražio da se procijene gubici Crvene armije u Moskvi. Kada su mu podaci dostavljeni, Žukov je povisio glas i rekao svom podčinjenom: "Sakrij to i ne pokazuj nikome!"
Staljin se, naime, krajem tridesetih u masovnim čistkama riješio svojih najiskusnijih i najsposobnijih vojnih stručnjaka. Jedan od njih je bio i najmlađi maršal SSSR-a 42- godišnji Mihail Tuhačevski kojeg je Staljin zbog njegovih sposobnosti nazvao “malim Napoleonom”. On je predvidio da će Njemačka napasti bez upozorenja a da će posljedica biti dugotrajan, krvav sukob. "Šta pokušavate uraditi - da zastrašite sovjetsku vlast?" pitao je Staljin. Tuhačevski je mučen i pogubljen metkom u zatiljak a mnogi su doživjeli slične sudbine.
Svaki deseti vojnik imao pušku
Staljin je ignorirao brojna upozorenja svojih špijuna da se Njemačka spremna na invaziju za SSSR. On je s Hitlerom potpisao Pakt o nenapadanju 1939. i čak nije dao svojim generalima da podignu borbenu gotovost. To je stoga dovelo i do početnog niza njemačkih pobjeda. Osim što su Nijemci zarobili ogroman broj vojnika Crvene armije, zaplijenili su naoružanje i skladišta stavljena duž granične linije. Zato su mnoge sovjetske jedinice u borbu poslane bez oružja. Ilja Družnikov, slikar-ilustrator koji je bio na fronti, sjeća se da je u njegovoj jedinici svaki deseti vojnik imao pušku. Znači, nenaoružani vojnici su morali slijediti svog naoružanog suborca i čekati da bude pogođen da bi mogli preuzeti njegovu pušku.