Cijela Hrvatska zadnjih dana odgonetava krimić "Đureković", pri čemu su se formirala dva jata. Jednom pripadaju oni koji vjeruju da je političkog emigranta, romanopisca, menadžera INA-e i suradnika njemačke tajne službe BND, likvidirao Mika Špiljak, kako bi zaštitio svog sina Vanju.
U drugu skupinu spadaju oni koji vjeruju da je Đureković likvidiran po nalogu jugoslavenskog vrha, točnije, Staneta Dolanca, u sklopu igara za osvajanje saveznog trona. Službena verzija njemačkog pravosuđa je ova prva, špiljakovska.
Teza Perkovićeve obrane je druga - savezni vrh je osmislio i naručio ubojstvo, koje su izveli pripadnici srpske i crnogorske mafije, koji su često odrađivali poslove za Udbu. Zauzvrat su dobivali oproste grijeha - pljački, ubojstava, prometnih nesreća, razbojstava. Najpoznatiji Udbin likvidator, Željko Ražnatović Arkan, bio je poliglot jer nema europske zemlje u kojoj nije gulio robiju. Hrvatski 'kiler' Vinko Sindičić, pak, govori sedam jezika...
Stjepan Đureković - u tome su svi suglasni - napravio je najveću grešku kad je emigrirao. Udba, naime, nije mogla tako jednostavno ubijati ljude po Jugoslaviji. Dvije godine prije Đurekovića, u Zagrebu je ubijen Ernest Brajder, prijatelj Dobroslava Parage, koji je navodno izbačen kroz prozor policijske zgrade, s trećeg kata. No, njegovo je truplo prebačeno u Novi Zagreb, da se slučaj zamaskira. Za to je ubojstvo godinama kasnije Dobroslav Paraga prozivao upravo Zdravka Mustača, no u pravosudnom smislu nije se dogodilo ništa.
Perković je, pak, u Njemačkoj postao slobodna lovina - a njegov roman "Ja Josip Broz Tito", jedan od ključnih argumenata Udbe u dokazivanju teze prema kojoj je Đureković kanio politički preuzeti neke hrvatske emigrantske organizacije, među kojima je bilo i onih koje su se bavile terorizmom.
Đurekovićevi su romani - čiji je sadržaj prikazan u knjizi "Smrtonosni romani o Titu" - iz današnje perspektive začudni. Đureković je, naime, u njima napao doajena, spiritus movensa hrvatskog državotvornog pokreta iz partijske desnice, Ivana Stevu Krajačića, kojega je opisao kao antihrvata, sadistu i gotovo ljudoždera. Krajačić je, inače, bio jedan od najvažnijih Tuđmanovih pokrovitelja - uz Miku i Štefu Špiljak, Josipa Perkovića te, na neki način, Vilima Mulca, republičkog ministra policije. Đureković o Krajačiću nije birao riječi, no pasusi u kojima opisuje bludničenje Josipa Broza Tita i Aleksandra Rankovića čisti je pornografski uradak. U jednoj sceni, Đureković opisuje navodne orgije njih dvojice, s četom slovenskih balerina.
Nakon plesa, Tito počinje zamišljati kakva bi koja bila u krevetu. 'Ova prva je po meni najbolja pička u cijeloj trupi’, reče Ranković, kao da je pogađao njegove misli. Bila je to Suzana. Na to Tito ništa ne odgovori... Njih osam je normalno zaplesalo, ali uskoro počeše odbacivati komad po komad odjeće. Najzad ostadoše sve gole i nastaviše takove plesati. Poslije ovoga, drugovi slijedi grupni seks, reče Ranković šapatom...
Na taj se prijedlog, piše dalje u knjizi, Edvard Kardelj pokupio se iz sobe pod izlikom da mu je baš ostala neka knjiga za pročitati, što je u dvorani izazvalo salve smijeha. Nakon Kardeljeva povlačenja s prve crte revolucije - ovoga puta seksualne - Tito i Ranković upustili su se, tvrdi Đureković, u okršaj s višestruko brojnijim protivnicama, ali su ih, kao i osam ratnih ofenziva, ipak savladali. Takvih je anegdota u Đurekovićevoj knjizi na desetke.
O svim vodećim ljudima režima iznesen je poneki trač, istinit ili izmišljen, o svakom događaju data poneka indiskrecija. O sadržaju zabranjenih romana možete pročitati sve u "Zabranjenim knjigama o Titu", koja je u prodaji na svim kioscima po 19,90 kuna.