Mariana Barišić (radnica):
Za vrijeme napada sam bila u restoranu blizu ulice Charonne, unutra nismo čuli pucnjavu od muzike. Prijateljica me nazvala da neće doći jer je oko njene zgrade bila pucnjava i policijska blokada. Čuli smo da se nešto događa u koncertnoj dvorani. Istog trenutka je sve bilo blokirano, začuli smo sirene policije, hitne i vatrogasaca. Restoran u kojem sam bila odmah je ugasio svijetla i spustio rolete. Niko nije izašao iz restorana do 2 ujutro, a onda smo se razbježali po kućama. Cijelu noć smo čuli sirene. Nitko ni danas ne izlazi niti ne hoda po ulici, osim onih koji baš moraju. Strah i panika. Pariz nikad nije bio prazniji!
Jelena Orešković (bivša manekenka):
Situacija je zastrašujuća. Jeza se osjeća u gradu jer ovoga su puta ubijani nasumice civili. Osjeća se strah među svim Parižanima veći nego nakon napada na redakciju Charlie Hebdo. Bila sam u gradu u trenutku prvog napada i nisam žurno otrčala kući jer sam pomislila - to se dogodilo i gotovo je. No kad se vijest o drugim napadima proširila, otišla sam doma. Pitanje je jesmo li ovdje sigurno, u kojoj je mjeri država odgovorna jer mjere sigurnosti koje su na snazi pokazale su se nedovoljnima. Svi se pitamo hoće li se napadi ponoviti već danas ili sutra.
Ana Zaninović (tekvandoašica):
Nakon što sam se probudila, vidjela sam što se događa u Parizu. Više nisam mogla zaspati. Teško je to opisati, taj osjećaj, kao u filmu. Ljudi ne izlaze, ulice su polupuste i strašan je taj osjećaj da niste nigdje sigurni. Ni u hotelu ni na ulici. Tu su bili i neki Hrvati u hotelu koji su u Pariz stigli s kombijem i oni su jutros već otišli.Sestra Lucija me stalno zove i baš smo pričale da gdje god dođemo, uvijek se nešto strašno događa. Tako je i u Egiptu bio napad na turiste prije dvije godine. Jedva čekam doći kući.
Leo Lisac (konzultant)
Nakon posla kolegica Parižanka i ja krenuli smo na utakmicu Francuska - Njemačka. Došli smo kod stadiona oko 18.30 sati i sjeli te večerali. Oko 20 sati smo bili na tribinama i nakon što je počela utakmica. Možda nakon 20 minuta smo čuli jako, jako glasnu eksploziju, ali nitko se nije zabrinuo svi su izgledali kao da im je to normalno pa je i meni bilo normalno. Prije poluvremena otišao sam čak i na toalet i vrata od stadiona su još uvijek bila otvorena i moglo se izaći van. Nakon stanke čuli smo u kraćem razdoblju još dvije eksplozije. Jednu podjednako glasnu kao i prvu dok je treća bila dosta tiša. Pošto je na stadionu bilo užasno hladno prijateljica i ja smo odlučili izaći van stadiona oko 77 minute utakmice jer je ona dobila informaciju da se nešto događa, ali pošto joj internet na mobitelu nije dobro radio nismo mogli vidjeti što se događa. i onda smo došli do izlaza i nisu nas puštali van jedno 25 minuta dok skupina muškaraca nije silom otvorila vrata i onda smo "pobjegli van". Vani nas je dočekala gomila ljudi i stotine policajaca. I oni su smirili masu i usmjeravali prema stanici vlaka. Tamo je sve išlo kao po špagi. Moram reći da su ljude grupirali, išli s psima okolo. Pojačali su vlakove tako da su išli otprlike svake tri minute. Čekali smo jedno 15 minuta i ušli u naš vlak. U zraku se osjećala strašna napetost. Pogotovo kod ljudi s malom djecom. Oni su bili strašno uplašeni. Isto je bilo i s njemačkim navijačima koji nisu masovno znali o čemu se radi. Ja živim blizu Gare du Nord u Parizu i kući sam došao ok, ali me je bilo strah jer se jednostavno napetost da nožem rezati. Trenutno je prijateljica kod mene jer ona živi izan Pariza i jako ju je strah ići kući. Na cestama nema ljudi, rijetko koji automobil prođe i čuju se samo policijske sirene.