Svako jutro u mali kafić u središtu Vukovara dođe 40-godišnji I. M. Sjedne, naruči svoju kavu i pročita novine. Pozdravi znance koji naiđu, a od onih koje ne želi vidjeti okrene glavu. Kafić u kojem on sjedi je hrvatski, a sljedeći pored je srpski. Nije da mu jako smeta, ali kaže, radije sjedi u svom. U ponedjeljak ujutro je na zgradi policije u Vukovaru vidio ćiriličnu tablu i, priznaje bez okolišanja, naježio se od užasa. Pomislio je: “To je srpska provokacija koju je dopustila hrvatska vlada”. Znao je da slijede problemi. Znao je da će dići sve branitelje na pobunu. On nije bio branitelj. Bio je premlad, a i otac ga je poslao u progonstvo i rekao mu da čuva sestru i mamu.

Na sreću, svi su preživjeli, pa i otac koji se borio do zadnjeg dana. Onda su jedva čekali da dođu u Vukovar jer je tata rekao da je to njihov grad. Kad se vratio u Vukovar više nije mogao naći posao:

- U Vukovaru je bilo normalno da se Srbi i Hrvati međusobno vjenčavaju, slavili su oba Božića i Uskrsa, svi jako dobro znamo čitati i ćirilicu i latinicu. I bio je to sasvim ugodan grad... Onda se dogodio rat. Ljudi su se promijenili. Mnogi ovdje mnogo snage ulažu da se suzdržavaju od incidenata, da ne nasjedaju na provokacije, a toga ima... Posebno oni koji su nekoga izgubili. Stalno si govorimo kako nas i činjenica da smo se vratili u naš grad treba činiti silno ponosnima. Neki moji prijatelji Srbi postali su neprepoznatljivi ekstremisti i tako danas odgajaju svoju djecu, u mržnji.

>>> Više pročitajte u novom Expressu