Ivan Aralica posljednjom je knjigom “Smrad trulih lešina” definitivno učvrstio položaj glavnog ideologa nacionalne desnice. On najjasnije artikulira sve ono što razne skupine, od prosvjednika iz Savske 66 do bivših pašalićevaca, misle o današnjoj Hrvatskoj.
Dvije su ključne riječi - jugoslavenstvo i komunizam. Razloge nikad dramatičnije podjele društva, kao i sve očitijeg ekonomskog kolapsa, pisac vidi u “nespremnosti lijevih političkih elita da se odreknu komunističkog totalitarizma.”
U prvom dijelu knjige Aralica konstatira kako se u početnom razdoblju hrvatske države smatralo da je društvo samo po sebi, organski, obavilo “čišćenje od komunističke ideologije i mentaliteta”, ali s vremenom se shvatilo da je na državnoj razini “zavladala korupcija umjesto vladavine prava i organizirani kriminal umjesto ljudskih prava, a na razini stranaka obnovljen je komunistički stranački totalitarizam”. Stoga je, prema njegovu mišljenju, potrebno zakonom odrediti da je jugoslavenska promidžba, “javljala se ona i kao nostalgija, protuustavan čin, a javno veličanje jugoslavenstva prekršaj koji podliježe sankcijama...”Aralica ne bira previše riječi: “Hoću, mirno, bez mržnje, baviti se fenomenom komunističkog i jugoslavenskog govnarstva kod nas. E, to hoću! Jer to smrdi! A s đubrom valja na đubrište i kad je đubre čisto mentalne naravi”, kaže pisac, koji u dijelu teksta pothranjuje određenu teoriju zavjere. Aralica, naime, smatra da je Ivo Sanader bio “trojanski konj ljevice”, odnosno, “kukavičje jaje” podmetnuto u stožernu državotvornu stranku.