Nije točno da je funkcija predsjednika beznačajna, protokolarna i lišena stvarnih ovlasti. Kolinda Grabar Kitarović je u jednoj fazi konfuzije nakon izbora 2015. godine formirala svoju tehničku vladu, ali ona ipak nije instalirana jer su Most i HDZ dogovorili koaliciju.

Ne bude li sad većine koja se može dogovoriti oko kabineta, predsjednik opet može sastaviti tehničku vladu. Uzgred, upravo je predsjednica Božu Petrova preusmjerila prema Karamarku i time HDZ-u omogućila, nakon onog silnog natezanja, preuzimanje kormila države, a time i konsolidaciju stranke, koju bi poraz odveo u rasulo. Predsjednik povjerava mandat vođi saborske većine, a tko ima većinu, to u nas baš i nije samo pitanje matematike.

Predsjednik je, nadalje, politički i moralni orijentir nacije - u ovom slučaju mogao bi biti i najava trenda. Izbor predsjednika je plebiscit o poželjnom političkom smjeru zemlje, pa premda to nije izravna ovlast, svakako je važan element moći. Sukreiranje diplomatske mreže, supotpis za imenovanje čelnika tajnih službi i briga za usklađeno djelovanje državnih institucija također nisu zanemarivi, kao ni zapovijedanje vojskom.

Grabar Kitarović u ovom se mandatu iz kandidatkinje desnog centra prometnula u kandidatkinju desnice. Bude li opet izabrana, Hrvatska će pokazati da želi ići desno na skretanju staze, ili možda i desnije, pobijedi li Škoro. Ni on ni ona vjerojatno neće biti prijateljski raspoloženi prema Plenkoviću te bi tražili desniji HDZ i takvog vođu stranke.

Pobjeda Milanovića dala bi vjetar u leđa SDP-u, to bi značilo kurs prema centru, dok bi trijumf Kolakušića pokazao da političku većinu u Hrvatskoj drže ogorčeni građani, kojima je na pameti samo kazna za “elitu”. Ni jedan od ovih izbora ne nudi, međutim, stvarne promjene u zemlji. Imamo cirkusantsku kampanju, u kojoj napreduju kandidati koji više šute i melju manje gluposti. Nijedan naš put ne vodi naprijed, sve su to kružni tokovi.