Premda je francuskoj učiteljici Chantal Cebire život pretvoren u pakao nakon što je oboljela od raka koji je unakazio njeno lice, sud je, kao što obično čine sudovi u takvim prilikama, odbio eutanaziju. Ipak, Chantal je nađena mrtva. Njeno lice izazivalo je jezu. Ali, ne samo to. Chantal je s bolešću posve izgubila osjećaje okusa i mirisa. Goru kaznu jedva da je moguće zamisliti, pa se postavlja pitanje nije li francuski sud, ovom odlukom, zapravo kaznio Chantal na kaznu znatno goru od najteže, doživotne robije? Ne bi li sud, dozvolom eutanazije, dao primjer istinske sućuti prema jobovskoj patnji - on bi Chantal oslobodio grižnje savjesti zbog samoubojstva, koje je za svekog kršćanina stravičan grijeh, a sudske dužnosnike ne bi suočio ni sa čim što sudovi inače ne čine. Suci su se ipak povinovali tradicionalnom moralu, zakoni im daju za pravo, no nesretna Chantal - ako ima onoga svijeta - sada gore, možda pred još jednim sudom, mora objašnjavati zašto je počinila kardinalni prekršaj? Nisu li joj zemaljski suci mogli priuštiti bar tu jednu muku? Jesu li oni počinili grijeh propustom i nečinjenjem? Prije odgovora na to pitanje: biste li vi živjeli s takvim licem?