Zamalo sam se zabio u auto pred sobom.
Usred bijela dana, na parkingu pred zgradom, okupila se grupa muškaraca u crnim uniformama i crnim kapama. Trepnuo sam nekoliko puta. Nije priviđenje.
A što mi ovo treba u životu, mislim se dok okrećem volan prema parkingu. Kao da potresi, korona i Bandić nisu dovoljni, samo još ovi fale. Škiljim prema uniformama, nastojim iz daljine razaznati o kome se radi. Da zovem policiju sad ili nakon što popričam s ekipom?
Primičem se, ne znam što očekivati. Ma čekaj. Jesu li ono.. Vidi, stvarno jesu. Parkiram sa strane s osmijehom od uha do uha. Istrčavam iz auta crnokošuljašima ususret. Refleksno tražim dugme na jakni.
Dimnjačari. Petorica njih.
Sijedi, autoritativni gospodin smireno je sjedio u otvorenom Škodinom prtljažniku. Žvakao je nekakav sendvič. Ostala četvorka ležerno se okupila oko Dimnjačara Koji Sjedi. S rukama u džepovima, smijali su se nečemu.
Dobar dan!, zavikao sam malo preglasno, sve gnječeći dugme na jakni. Poskočili su. Predstavio sam im se i zamolio za sliku.
- A što ćeš nas slikati? Za novine?, upitao me gospodin iz Škode.
- Nego. Kaže se da vi nosite sreću. A treba nam sreće ovih dana, jelda? Ajmo jednu sliku. Samo jednu, može? - ugnjetavao sam ekipu.
Stari je mljacnuo, pripalio cigaretu i kimnuo glavom mladićima.
- Ajde može. Držite razmak, nema zajebancije. Namjestite kape. - brzinski je promrsio par komandi.
Momci su skočili, odmah se posložili, utegli uniforme i nabili kapice. Sunce im se bljeskajući odbijalo od zlatnu dugmad. Vidjelo se da im nije prvi put. Mobitel je odapinjao slike, modeli su profesionalno pozirali.
Zavirio sam u galeriju, udario sam bar deset slika. Neće zamjeriti. Zahvalio sam simpatičnim srećonošama i udaljio se, i dalje trljajući dugme na jakni. Stari je dobrostivo odmahnuo i posvetio se cigareti. Ostali su se vratili u ležerni položaj.
Ako vidiš jednog dimnjačara i uhvatiš se za dugme, to je sreća. Ako vidim petoricu, kako ću se uhvatiti za pet dugmadi? Moram li istovremeno ili mogu jednog po jednog? Sve istovremeno fizički ne mogu. Mogu zgrabiti maksimalno dva dugmeta, to su dvije petine sreće, ali što je s ostalima? Dijeli li se uopće sreća na petine? A ako budem hvatao jedan po jedan, postoji i bojazan da će mi isteći rok za sreću. Dok grabim jedno dugme, svako sljedeće mi se hladi, pa dok dođem do njega, sreća će mi se već ohladiti i možda biti neupotrebljiva.
Tako sam blesavo promišljao dok sam trljao dugmad i s noge na nogu se vraćao prema autu. Odjednom sam začuo promukli glas iza sebe.
- Dobro pazi šta ćeš napisati, znamo gdje živiš, - priprijetio je stari dimnjačar iz Škode. Pustio sam momentalno svu dugmad i digao ruke u zrak. Ne valja se igrati sa srećom.