Jesi li prijavio prebivalište, pita ga. Jesam, odgovara. Odlično! Jesi li počeo tražiti posao kao što smo se dogovorili, odlučna je. Jesam, uskoro počinjemo raditi Vedran i ja u bravariji kod njegovog ujaka - s poštovanjem na sva pitanja odgovara Tomislav (48) dok ispija svoj prvi jutarnji čaj na klupi čekaonice Željezničkog kolodvora u Zagrebu.

Vesna Ribarić, umirovljena pravnica koja volonterski brine o beskućnicima i ljudima u potrebi, došla ga je obići i provjeriti jesu li sve njene smjernice urodile plodom. Kasnije će se 'baciti' i na ostale beskućnike. U čekaonici je hladno, ali svakako bolje nego na mršavih dva stupnja vani, uz kišu i maglu koje dodatno utječu na osjećaj hladnoće. Međutim, kratko vrijeme potrebno za ispijanje vrućeg čaja iz aparata, sada istječe. Dva policajca već kruže kolodvorom i svatko tko nema važeću putnu kartu, bit će zamoljen da napusti Kolodvor. Žurimo prema izlazu dok Tomislav počinje svoju životnu priču.

Foto: Igor Kralj/PIXSELL U Zagreb je došao iz Vinkovaca prije nekoliko mjeseci u potrazi za poslom. Nekad je radio u Hrvatskim šumama, ali nakon toga je sve krenulo nizbrdo. Roditelji su mu, kaže, zamjerali što je dobio otkaz, počeli su se stalno svađati s njim, a novi posao nije mogao naći i nije imao novaca. Uredio si je ljetnu kuhinju preko puta obiteljske kuće i neko je vrijeme tamo živio. A onda je došao u Zagreb u listopadu prošle godine i zaposlio se kao termoizolator.

Gazda nema za plaće

- Nakon 25 dana, došao je gazda i rekao da je firma propala, račun blokiran i da nam ne može isplatiti plaću. Zvao sam roditelje. Tata je bio ljut, mislio je da je opet do mene i rekao da ne želi više razgovarati sa mnom te neka se ne vraćam. Tu noć ostao sam na Kolodvoru – rekao je Tomislav. I baš je tamo upoznao Vedrana (50). On je pak 17 godina radio u firmi Ina – Oki. Nakon toga, muku muči s traženjem posla. Umiru mu roditelji te mu ostavljaju kuću.

Foto: Igor Kralj/PIXSELL - Jedna mamina prijateljica ponudila se da će voditi brigu o računima i plaćati režije jer ja baš nisam bio vješt u tome. Davao sam joj novce, a ona je pobjegla u Bosnu i nikad je više nisam vidio. Računi nisu bili plaćeni, stan su mi zapečatili, više nisam mogao unutra - kaže Vedran. I on preko noći završava na ulici. U želji da se bar malo ugrije, usred studenog, dolazi na Željeznički kolodvor i mota se po čekaonici, baš kao i Tomislav. Upoznaju se, pričaju, shvate da su u sličnim pozicijama i tu počinje neraskidivo prijateljstvo, ali i život iz noćne more.

Kad nemaš opcija, završiš na klupi

- Odjednom si na ulici. Šokantno mi je to bilo. Činilo se kao zona sumraka. Jedan obrok na dan, nemaš pojma gdje ćeš spavati, mjesec dana si u istim trapericama, užas. Spavali smo posvuda, malo u tramvaju, malo po kolodvorima, stisneš se uz radijator i spavaš. A kad dođe policija i potjeraju te i više nemaš opcija, tad završiš na klupi – opisuje svoje iskustvo Tomislav, a Vedran kima glavom jer to je i njegovo iskustvo. Najteže im je, kažu, pala hladnoća.

Foto: Igor Kralj/PIXSELL - S hranom se još nekako i snađeš jer imaš pučku kuhinju, spavati isto možeš tu i tamo kad nađeš dobro mjesto, ali ta neprestana hladnoća te ubija u pojam. Njoj nikako nismo mogli pobjeći – kaže Vedran. U jednom trenutku, Tomislav je uspio izgladiti odnose s roditeljima pa se vratio u Vinkovce. No, spoznaja da je ostavio Vedrana da se sam snalazi i spava na ulicama, izjedala ga je.

POGLEDAJTE VIDEO:

Vaš internet preglednik ne podržava HTML5 video Video: 24sata/pixsell

- Još su bili blagdani i sve to. Nisam ga mogao pustiti da Novu godinu dočeka sam. S roditeljima sam se ionako opet počeo svađati. Odlučio sam se vratiti u Zagreb pa što bude. Došao sam točnu na staru godinu. Kad me Vedran vidio, rasplakao se – kaže Tomislav. Ukupno su pet mjeseci živjeli na cesti. Onda se javio Vedranov ujak, platio mu je sve račune i otpečatili su mu kuću. U toj kući sada spavaju, a uskoro kod tog ujaka počinju i raditi. Nadaju se dobroj budućnosti. Nadaju se da će krenuti ispočetka, stati na noge i da će im život imati puno više smisla. Pozdravljaju nas i žure u pučku kuhinju.

Foto: Igor Kralj/PIXSELL Vesni mobitel ne prestaje zvoniti. Zovu je socijalni radnici, ravnatelji ustanova, donatori, beskućnici... U ovom je poslu od 0 – 24 i kaže da nema trenutka u danu kada ne razmišlja o svemu što mora napraviti za one najpotrebitije, a njihove su priče neprestano u njenoj glavi. Odmora nema.

Fali kreveta, ljudi su na ulici

- Nedavno mi je liječnica dijagnosticirala burnout, odnosno sindrom izgaranja. Pokušavam se čuvati, ali posla je previše. Moram pomagati, ne mogu si pomoći - kaže Vesna. Posla bi možda, kaže, bilo manje kad bi institucije radile svoj posao kako treba. Beskućnika je, dodaje, sve više, a konkretne pomoći od strane institucija sve manje.

Foto: Igor Kralj/PIXSELL - Grad i Ministarstvo kažu da su povećali kapacitete smještaja za beskućnike u zimskim uvjetima. Jednom tjedno mi volonteri iz Od srca do srca dijelimo u čekaonici Željezničkog kolodvora hranu, odjeću i obuću. Tako je bilo i nekidan. Jedna je cura imala potpuno raspadnutu tenisicu. Sva sreća da smo imali obuću za nju. Gotovo svi koji su bili tamo nemaju smještaj ili imaju neadekvatni. A kažu da su povećali kapacitete. Neku večer me zvala žena koja kaže da nije dobila krevet. Nije bilo načina da joj pomognem. Što prije treba napraviti revizije socijalnih prava, osnovati mobilne timove koji bi djelovali institucionalno, žurno učiniti promjenu u mirovinskom i zdravstvenom sustavu, učiniti niz usklađenja zakona te primarno voditi računa o Lisabonskoj deklaraciji u borbi sa siromaštvom, beskućništvom i socijalnom isključenosti.

Foto: Igor Kralj/PIXSELL Veliki problem je neinformiranost građana o njihovim pravima jer staviti takve informacije na web nije rješenje za starije građanstvo. Trebamo socijalne mentore, a nemamo niti iz daleka dovoljan broj socijalnih radnika, posebno ne onih educiranih.U porastu je broj korisnika pučkih kuhinja, posebno crkvenih, što znači da ih koriste i građani koji žive rubno, ali nisu u kategoriji onih socijalno isključenih - kaže Vesna, koordinatorica Facebook inicijative 'Od srca do srca za beskućnike i potrebite'.

Već šest godina pomaže beskućnicima u gradu Zagrebu. Udrugu namjerno nije željela osnovati.

Fali im prostor za donacije

- Mi nismo udruga već građanska inicijativa humanitaraca, volontera i donatora iz razloga jer tako ne ovisimo ni o kome, možemo biti inovativniji, više postići u direktnom kontaktu s ljudima u potrebi kroz razgovor, informiranje, direktnu pomoć. Mi smo im često prijatelji koje zovu kada im je teško, posebno ove godine braniteljima beskućnicima. Moj volonter Marijan i ja svako malo čitava jutra provodimo u Centru za psihosocijalnu pomoć braniteljima. Rješavamo zahtjeve i dogovaramo preglede za one koji su u bolnicama, analiziramo stanje onih na našim listama. Pomaka ima, ali treba izdržati - kaže Vesna, a sve potvrđuje i Marijan Ožegović.

Foto: Igor Kralj/PIXSELL On je prije petnaest godina ostao bez posla, a upravo je taj trenutak označio početak niza problema koji su ga postupno doveli do ruba. Postao je beskućnik. No, uspio se izvući i danas nesebično pomaže drugima kao Vesnina desna ruka. Trenutačni problem je, kaže ovaj vrijedni dvojac, i nedostatak prostora tako da donacije, osim Vesninog stana i stanova volontera, usmjeravaju u skladište Udruge Pet Plus, Dnevni centar za beskućnike, prenoćište u Ilici i direktno osobama ili obiteljima koje se nađu u potrebi.

Sve da je spasi

Vesna ide i korak dalje u svom nesebičnom davanju zbog kojeg je svojevremeno dobila nagradu Ponos Hrvatske. Jednoj je beskućnici prepustila svoj vlastiti krevet.

- Djevojka je bila slijepa i imala je psihičkih problema. Imala je samo 27 godina i svašta je prošla u životu. Bila je jako obrazovana, ali nažalost, nije imala sreće u životu. Jednom sam je prilikom kad sam vidjela da je na rubu, dovela u svoj stan i rekla joj da spava u mom krevetu. Htjela sam da se bar neko vrijeme dok joj ne nađemo adekvatno rješenje osjeća kao čovjek. Nažalost, unatoč svom mom trudu, u tome nisam uspjela. Završila je u smještaju za beskućnike u Oborovu. Danas više nismo u kontaktu. Tužna sam zato, ali ne mogu ih sve spasiti - kaže Vesna.

Svjesna je da ne može svih spasiti, ali želja za pomaganjem kod nje je enormna. Radni vijek provela je na Hrvatskim željeznicama i cijeli je život gledala beskućnike i suosjećala s njima. Kada je morala otići u mirovinu, nije mogla mirovati i počela se baviti humanitarnim radom. Pred sam kraj našeg druženja obilazi starca kojeg je nedavno upoznala kada se usred najveće zime pojavio na klupici Glavnog kolodvora. Kaže da je dementan, nema dokumente, nije iz Hrvatske, nema pojma odakle je doputovao, ne želi u sklonište, noći provodi na klupicama i na najvećim minusima. Odnijela mu je debele pokrivače, hranu, jakne i odmah smo znali smo - u najboljim je mogućim rukama.