Iako im se kuće mogu pronaći na zemljopisnim kartama, a imena u telefonskim imenicima, ljudi na Baniji u stvarnosti ne postoje. Bar ne u punom smislu te riječi. 24sata pokreću serijal Zaboravljeni, u kojem ćemo cijeli mjesec objavljivati po jednu reportažu na dan kako bismo upozorili na preživljavanje tih ljudi. 29 dana, 29 reportaža.
Znaš kako se glasaju čagljevi? Jesi ih ikad čuo? Kao da djeca plaču.
Milan Ivanić govori o zvijerima koje kruže oko mjesta na kojem je nekad bila njegova kuća. Dok ovako sjedi, gotovo mu se ne vidi rašljasti ožiljak na glavi.
- Ma i do potresa je ovdje život bio nikakav. Država nije imala interesa za ovaj kraj.
Zna se što je bilo ovdje, na Baniji... Ljudi su otišli. A koliko nas je bilo ovdje... Svi su raseljeni, otišli. Ostali smo sami mi, od svih rođaka. Ja, majka i otac. Mama je bolesna, ima karcinom jajnika. Prošla je kemoterapiju. Evo vidite, sad joj je kosa počela rasti. Zasad stagnira. Stari je od danas do sutra. Anemija, bolest pluća, izvađena mu slezena. Tri infarkta. Teško govori, doktori su mi rekli da je fenomen kako je sve pregurao.
Milan i majka Mara sjede u doniranoj kući. Starica steže fotografiju u ruci.
- Naša je srušena. Čekamo obnovu. To je bila kuća... U susret nam je izašla udruga Solidarna. Od njih smo dobili ovu kućicu, barem da se spasimo od kontejnera. Mislim, još ga koristimo, ali... Vidjet ćemo kakva će biti zima. Ja sam tad bio na krovu. Dan prije bio je manji potres. Stari je bio u bolnici. Dogovorio sam s jednim dečkom da dođe, da pogledamo i saniramo. Nitko nije računao... Bili smo obojica gore, rješavali crepove. I dimnjak je malo dobio, računali smo da se može srediti. Ali onda je krenulo... Dečko je bio gore, vraćao zadnji crijep, ja sam mu držao lojtre. Ta će mi slika biti u glavi dok sam živ. Ne znam. Ja sam bio na ploči. On je pao s lojtri, skupili smo se i zagrlili, ne znaš što se događa. Dimnjak je pao na mene. Po glavi. Kad sam vidio da pada, zaklonio sam se rukama. Ovaj ožiljak je od toga, da. Bio sam sav krvav, oguljen. Ali dobro, nisam izgubio svijest. Majka je bila u štali, išla je nahraniti svinje. Svinje su vrištale. Ona se držala za pregrade. Bila je bolesna već tad. Zvala me. Čuo se samo lom i krš. Činilo se kao da traje vječno.
Otišao sam na Hitnu u Sisak. Spavali smo, koliko je to moglo biti spavanje, kod susjeda. Imali su neku ljetnu kuhinju, pod pločom. Činilo se stabilno. Spavali smo ondje petnaestak dana dok nismo dobili kontejner od SNV-a. Tad je već padao snijeg. I kiša. Dečki nisu mogli kamionom doći gore, pa su ga ostavili niže, na putu. Mama i ja bili smo u njemu, tata u bolnici. Nastradala je i sisačka bolnica, pa su ga prevezli u Zagreb. Kad je došao kući, Hrvatski Caritas dao nam je onaj kontejner. Malo bolji, da mama i tata mogu biti unutra. Solidarna je sagradila ovu kuću. Roditelji su se sad naviknuli na kontejner, ne žele iz njega. Zovem ih da se presele u kućicu, meni je svejedno, ja mogu i u autu, ali oni ne žele. Sad ne bi iz kontejnera.
Majka sramežljivo pokazuje fotografiju. Na njoj je njihova stara kuća. Lijepa kuća. Žena plače.
- Cijeli život gradiš, radiš, štediš, juriš... Sad ništa. Ni kuće ni zdravlja. Ničega. Gola zemlja. Moram se tješiti, bar je živa glava...
- Podnio sam zahtjev za obnovu, odobrili su ga. Toliko nam je država pomogla. Jedino to. Dobio sam konačno rješenje za rušenje. Ova kućica iz donacije... Da nije bilo toga... Iz države su mi rekli da čekam. Čekajte, bit će. Danas, sutra...
A ovo ovdje... Od infrastrukture, prijevoza, vode, putova, vanjske rasvjete... Nema rasvjete. Vodu uzimamo iz bunara. Taj bunar nekad je opskrbljivao više kuća. Sad samo nas. Ljeti nema vode. Na jesen i zimu imamo od kiše. Koristimo je kao tehnološku vodu. Za pitku se snalazim, radim na terenu, pa donosim u kanistrima.
Milan provodi dane u autu, jašući po petrinjskom kraju. Pomaže ljudima.
- Ja sam terenski suradnik SNV-a. Projekt ‘Od vrata do vrata’. U praksi, to je za ljude starije od 65, za manje imućne. Prijevoz kod doktora, pomoć s dokumentima, lijekovi... Po danu sam u Dusteru, vozim od vrata do vrata. Imam 67 korisnika, zasad. Bio je to zapravo splet okolnosti. Imao sam u planu nešto drugo, htio sam ići van, biti vozač, imam sve kategorije. Ali bio sam primoran ostati i, evo... Kako su meni ljudi pomogli, pomognem i ja njima. Nije lagano. Ti ljudi većinom žive sami. Pokrivam cijelu općinu Petrinja. Nazovu me i ja dođem. Ali to je golem teren, ne mogu stići na svaki poziv. Obično im kažem da mi se jave nekoliko dana ranije, da mogu sve posložiti. Liječnici, hrana, vožnja po penzije, sve. Od prvog dana svako je filtriranje po nacionalnoj osnovi isključeno. Imam korisnike Hrvate, Srbe, muslimane, sve. Nekad odradim šest sati, nekada dvanaest...
Budućnost? Ovdje? Nema je. Nema. Da se ne lažemo. Nemaš osnovne uvjete, nemaš rasvjete, puta, vode, nemaš gdje raditi. Iskreno, da nemam roditelje, sutra bih otišao. Znam, ni vani ne cvjetaju ruže, ali makar je malo civilizacije... Ovdje sam po danu na terenu, a navečer s čagljevima. Znaš kako se glasaju čagljevi? Kao da djeca plaču. Dođu tu, iznad živice, tamo gdje je bila kuća. Kao da djeca plaču.
Moštanica, 2. prosinca, 2022.