"Periskop diži" viknuo je glas sa malog tranzistora koji je radio na baterije. Ljudi koji su se natiskali u vlažnom podrumu jedni su druge ušutkavali i pojačali ton. Radijska emisija Ratne krugovalne postaje Žuta podmornica, koja je kretala svaku večer u 20 sati, nije se propuštala. Bilo je to vrijeme 1991. godine. Bilo je to vrijeme kada je Žuta podmornica bila jedini dodir sa vanjskim svijetom za sve koji su se nalazili u ratnom okruženju u Osijeku.
"Bili smo pod neprestanim granatiranjem. Vojska JNA stezala je obruč oko Osijeka. Dečki u rovovima imali su sve veći problem komunikacije jedni sa drugima jer je vojska stalno upadala u naše veze motorolama. Vukovar je pao pa su četnici otvoreno prijetili Osijeku. Govorili su kako će nas sve pobiti, razrušiti Osijek. Nismo im htjeli dopustiti da siju strah među nama. Pokušavajući naći neke zaštićene kanale kojima bismo komunicirali sa našima, naši vezisti pronašli su neku super jaku antenu koju su postavili na vrh jedne zgrade u centru grada. E onda smo mi rušili njihove veze", prisjeća se vremena iz 1991. Robert Opačak zvani Kljun (50) iz Osijeka, poručnik HV, koji je jedan od osnivača i voditelja kultne osječke ratne radio postaje Žuta podmornica.
"Gušili smo protivnički signal"
"Preko motorola smo im puštali naše domoljubne pjesme, provocirali ih šalama. Oni počnu sa nekakvom glupom pričom, mi pustimo Lili Marlen. Ta pjesma ih je ubijala, nisu je mogli izdržati. Njihov smo kanal stalno držali zauzet glazbom. Imali smo neku glazbenu liniju, zvučnik i uvijek bi nekoga od naših angažirali da na motoroli stisne prijem i nasloni na zvučnik. Na taj način smo gušili njihov signal. Sve je to bilo vrlo zabavno za slušati pa se iz toga rodila ideja da sve to pretvorimo u mali ratni radio", dodaje Robert.
U srijedu 8.2. se obilježava 25 godina od postanka ali i brzog nestanka ove jedinstvene radio postaje koja je tijekom rata značila baš sve za 12.000 ljudi, civila i branitelja, koji su 1991. godine ostali u okupiranom Osijeku.
Dizali su moral i smanjivali strah tijekom granatiranja
"Otišli smo u IPD Osijek gdje je bio šef Ivica Vrkić, a zapovjednik Branimir Glavaš. Izložili smo im ideju da idemo u eter u FM frekvenciji i oni su se složili. Sa Zagrebom je odrađeno da to bude pravno legalno i formalno. Na Hotel Osijek smo stavili odašiljač, a mi smo se postavili u jedan podrum u centru grada koji je bio dovoljno dobro zaštićen. Taj mali, uzak, vlažan i hladan podrum bio je kao podmornica i to je dalo ideju Igoru Vrandečiću Sokolu da radio nazovemo Žuta podmornica", kaže Opačak dodajući kako su cijelu ekipu Podmornice zapravo činili pripadnici 3.bojne 160. Brigade koji su svakoga dana išli u rovove, na svoje ratne zadatke, a potom navečer dolazili na radio emitirati vijesti i emisije. Samim tim imali su uvijek točne i najvažnije vijesti koje su slali svojim slušateljima u podrumima, ali i dizati im moral, smanjivati strah tijekom granatiranja, šalama razbijati tamu u podrumima.
"Vrandečić i ja smo skupili ekipu za program. Bilo nas je oko 15-tak. Prof. Zlatko Dundović sa ugostiteljske škole bio je naš novinar terenac. Išao je okolo i snimao, ušao u svaki rov u gradu i oko grada, gdje god smo bili, sa svakom postrojbom je imao napravljen interview snimljen na kazetu koji smo kasnije puštali u eter. Tada nismo imali opremu da idemo telefonom direktno u eter. Radili smo puno lažnih interviewa i lažnih vijesti jer smo znali da nas stalno slušaju četnici. Znali smo i da ljudi jedino preko nas doznaju što se događa u gradu", pričaju Vrandečić i Opačak.
"Netko tvoj ode na teren, nema ga deset dana, granate stalno padaju, puca se, a ti nemaš pojma gdje je tvoj brat, otac, suprug, nemaš ga kako čuti, ne znaš jel živ. Nije bilo interneta, aplikacija, mobilnih telefona. Mi smo povezivali zapovjedništvo, ljude na terenu, njihove obitelji i druge građane u podrumima. Javljali smo ljudima da su njihovi na terenu dobro, nekada su ih i čuli u našim javljanjima iz rovova. To je puno značilo i ljudima u podrumima a i samim dečkima koji su ležali po rovovima. U to doba sve je imalo itekako smisla" kažu Vrandečić i Opačak koje se i danas u gradu prepoznaje po njihovim kodnim, radijskim nadimcima Sokol i Kljun.
Brojni glazbenici su dolazili na radio
Pored njih, Žutu podmornicu činili su Zdenko Kolačko, Dumenčić, Drago Katruša Nula, Dražen Dragušica Klepton, Tihomir Slivka, Nikola Matijević Nikita, Luka Šarić Laki, Krešo Sudarić Mali Sokol, Tihomir Zlatarić Kit Karson, Vlado Kordić Ćato, Branko Zakanji i drugi. Neki od njih su preživjeli teška ranjavanja, neki su umrli.
Emisije Žute podmornice bile su veselje i za one koji su ih radili i za one koji su ih slušali. "Sjećam se, nisam htio ići na teren ni u rov ako u džepu uniforme nemam tranzistor i rezervne baterije za njega, da mogu slušati podmornicu" kaže Josip, jedan od branitelja Osijeka. Kada se moglo, u emisije Žute podmornice došli su i gosti, umjetnici, pjevači. Ponekad je bilo i live izvedbi pjesmi koje su skladali sami vojnici jer je svaka postrojba u gradu imala svoju pjesmu.
"Tom jednom prilikom nastala je legendarna osječka pjesma 'Čedo glupane' koju su napisali i uglazbili dečki koji su branili Tufek. Došli su u postaju sa zapovjednikom i pitali hoćemo li pustiti njihovu pjesmu. Od tog dana, od tog prvog emitiranja, to je postao hit i najizvođenija pjesma tijekom 1991. godine pa i dugo poslije. Četnici su bili alergični i na tu pjesmu. Često je Osijek zbog nje dobio novo granatiranje" odaje Kljun. "Cilj je bio podići raspoloženje kod ljudi, vjeru da možemo izdržati, vjeru da ćemo pobijediti. U to vrijeme najbitnije je bilo imati jedni druge. Biti pozitivan" kaže Opačak.
"Žuta podmornica bila je i ostala rijetka lijepa uspomena na rat"
Žuta podmornica prestala je sa radom 2.8. 1992. godine. Otprilike tada su prestala i ratna događanja u Osijeku. Ljudi više nisu bili u podrumima i Osijek više nije bio u opasnosti. "Realno, više nije bilo potrebe da radimo to što smo radili. Niti je to itko od nas doista i htio. Nakon toliko mjeseci u podrumima bili smo sretni što konačno možemo nastaviti sa svojim životima. Žuta podmornica bila je i ostala rijetka lijepa uspomena na rat, a sve nas koji smo sudjelovali u njenom radu obilježila je za cijeli život" kaže Robert Opačak koji je sretan što je dočekao 25 obljetnicu Žute podmornice kojom prilikom će svi preživjeli članovi ekipe imati priliku ponovo zasjati u eteru na dva sata, putem frekvencija osječkog studentskog radija UNIOS.