Toliko je puhalo, samo sam se stisnuo uz seku i uz Bena, govorio nam je tiho Josip (8) dok mu se crni pas Ben motao oko nogu, još uviješ uplašen od nevremena koje je poharalo Čazmu . Kiša je polijevala crjepove koji su još do jučer natkrivali njihov dom u selu Suhaja pokraj Čazme, sada potpuno uništen od katastrofe koju ovaj kraj ne pamti.
POGLEDAJTE VIDEO VIJESTI:
Promočeni su gotovo svi stropovi, a voda se slila u tanjure koji su netom nakon ručka odložili uz sudoper. U trenutku glavnog udara, Josip je bio sa sestrom i psom. Stisnuli su se, rekli su nam, ispod štoka, odmah kod ulaznih vrata, poučeni iskustvom od potresa, a mama i tata bili su na poslu.
- To je najgori osjećaj, taj trenutak kad nemate signala, znate da su vam djeca kod kuće sama, a ne možete do njih. Vidjela sam koliko je lijevalo i samo sam mislila gdje su mi djeca - govorila nam je još uvijek uplašena Marijana Devčić.
Obišli su ih vatrogasci i Crveni križ, a nadaju se i pomoći od države. Sami ovo, rekli su nam, neće moći.
- To je sve kompletno otišlo, evo, ovo je bila staja, sad od nje nema više ništa - rekao nam je Josipov tata Branko, dok je prstom upirao u porušene cigle.
Maleni se od jučer, rekao nam je, ne odvaja od njega.
- On je najmlađi i uplašio se jako. Ja sam bio na poslu i čim je krenulo udarati, brže-bolje sam sjeo u auto i krenuo kući, ali palo je stablo na cestu i nisam mogao proći - prisjećao se trenutaka užasa.
- Ovo je nama bio dom, a sad praktički nemamo više ništa. Spavat ćemo u motelu dok nešto ne smislimo, ne znam što drugo da kažem - rekao je Branko, pa odmaknuo glavu od nas. Skriva se i od naših pogleda, ali i od pogleda djece jer, kako će Josipu objasniti da ne zna kad će se moći vratiti u svoj krevet.
Josip je dječak koji ide u drugi razred Osnovne škole, koja je također stradala u nevremenu.
- Samo sam se stisnuo uz seku i bilo je jako hladno, ali prošlo je - rekao nam je maleni. Priznao nam je da je malo plakao. Ne može, naime, u cijelom neredu koji je nastao, naći svog omiljenog medvjedića.
- To mu je poklonila kuma kad je bio u bolnici i baš je vezan za njega. Možete misliti kako je njemu bilo, on je još mali i hvala Bogu da sam bila s njim - objasnila nam je njegova starija seka koja ga je čuvala. Školske knjige su mu se, dodala je, potpuno smočile i ne zna kako će u školu.
Njene je riječi prekidao zvuk loma crjepova i dovikivanja s krova. Starija su braća, naime, pokušavala spasiti što se spasiti da. Tata Branko im je s tla dobacivao crjepove, a oni su ih na skliskim ostatcima krova pokušavali uhvatiti.
Vjetar je šibao Josipove obraze dok je gledao kako starija braća krpaju kuću. Stisnuo se u jakni, već mokroj od novih kapi kiše, ali odbijao je skloniti se. Htio je, barem nekako, i on sudjelovati s braćom.
Uz slabašan je osmjeh, onaj iskreni dječji, potpuno svjestan katastrofe koja mu je u nekoliko sekundi promijenila život, dodao da ne plače.
- Ma ne plačem ja, samo mi je žao, onako, žao mi je - rekao je.
Sva se toplina doma preselila ispred ulaznih vrata, gdje se ova obitelj stisnula, s nadom da će ipak biti bolje. U kući, pak, studen, vlaga i kiša.
- Nadamo se da će i grad nešto pomoći, a ako ništa, ima nas, jedni drugima ćemo uskočiti - rekao nam je Josipov tata. Dodao je da je glavno da je glava na ramenima, a za sve ostalo će lako.
Josipov je medvjedić negdje ispod gomile stvari u ostatcima njegovog doma. Strop u sobi u kojoj je spavao potpuno je prokisnuo, knjige su mu mokre, spavat će u motelu.
Opet, po tko zna koji put, život se slomio na leđima najkrhkijih.