Imamo prastari zakon kojim se regulira pobačaj, iz davne 1978. godine. Sa sugovornicima otkrivamo kako praksa pokazuje da, nemamo, međutim, nikakve protokole, smjernice postupanja po tom zakonu, pa ni sami liječnici ne znaju kako postupati. Nismo regulirali ni priziv savjesti - kad je opravdan, u kojim slučajevima, a kad, tako nereguliran, postaje alibi za neobavljanje dužnosti. Pitanje pobačaja, odnosno induciranog porođaja jako su komplicirana pitanja, oko kojih struka mora donijeti rješenja, kažu naše sugovornice. A ne da žene budu ostavljene na vjetrometini zakonskih rupa.

Država pametnim propisima u ovome mora sve “pokriti”, na opće zadovoljstvo - liječnici moraju znati što i kako rade, žene moraju imati dostupan pobačaj u cijeloj državi, kakvo god bilo nečije mišljenje o njemu. Bio bi prekrasan svijet u kojem ni jedna žena i njezin partner ne bi morali donijeti odluku o pobačaju, nego bi preuzeli odgovornost i dijete donijeli na svijet, no ova je država daleko od idealne, u kojoj se dijete ne može uvijek podizati.

U školama mlade treba educirati o kontracepciji i zaštiti, naučiti ih da bez toga ne ulaze u odnose i da pobačaj nipošto nije kontracepcija. Sustav, međutim, zakazuje i tu, na elementarnom zdravstvenom odgoju mladih, koje će onda još malo zbuniti i religijska uvjerenja kako je kontracepcija zlo. Ni jedna žena ne želi na ginekološki stol, učiniti “to”, pobačaj ostavlja i traume. 

Ivana Šmit, predsjednica Hrvatske udruge bolničkih liječnika: 'Liječnici su u teškoj i nezavidnoj poziciji'

Foto: Nikola Cutuk/PIXSELL Kako, kao liječnica i predsjednica udruge, komentirate slučaj?

Situacija je jasna do 10. tjedna trudnoće, a nakon toga nastupa velika siva rupa koju je trebao razjasniti novi zakon. On nikako da se donese, i liječnici imaju problem.

Što je u tim slučajevima problem liječnika?

Sve nakon 22. tjedna trudnoće se smatra porodom. Kad napravite porođaj takvog djeteta, što dalje? Jasno je kod mrtvorođenčeta, ali što ako dijete diše i ima srčanu reakciju? Eutanazija? Ništa nije propisano, zamislite tu situaciju.

l zato priziv savjesti liječnika?

Profesionalno, to je jako teško liječniku. Mi liječnici trebamo pomagati i štititi život, ovo je jako nezahvalan položaj. Zato je potrebna smislena, prava regulativa. Bez nje je svaka odluka liječnika moguće pogrešna, i kompromitirajuća ljudski i profesionalno.

A što s majkom?

Apsolutno. Tu su i njeni osjećaji, jer što, trebala bi čekati da plod umre u njoj, da postane, kao potencijalno infektivni materijal, opasnost za nju, da rodi dijete koje će držati na rukama par minuta...?

Možemo li preslikati strane modele?

Možemo, ali uvijek postoji mogućnost da se pogriješi. Procijeni se, primjerice, da je tumor maligan, a po namjerno izazvanom porođaju ustanovi se da je benigan. A rani porođaj upropasti dijete...

Sanja Sarnavka, ženska aktivistica: 'Nazadujemo prema rumunjskom modelu'

Foto: Marko Prpic/PIXSELL Što se, po vašemu mišljenju, događa zapravo?

Kad su u ptanju reproduktivna prava, nazadujemo. To je, međutim, opća klima u nekim državama, vidimo to i u SAD-u. Strašno je što ultrakonzervativna desnica uvijek prvo kreće na prava žena.

Zašto je to tako?

Jer su žene stubovi partrijarhata. Što će sa samostalnom ženom, koja sama odlučuje da hoće raditi i koliko će djece imati ili neće uopće? ‘Što ćemo sad?’, kako bi rekla Konstrakta. Koncept je patrijarhata da žena bude zdrava i rađa.

Priziv savjesti imaju svi ginekolozi u nekoj bolnici?

Sveti Duh je u vlasništvu Grada Zagreba, i što sad, ne može se ništa napraviti oko toga što tamo svi liječnici izražavaju priziv savjesti? S druge strane, kad se prima nove na specijalizaciju, svi mi to skupo plaćamo, oni izaberu ginekologiju i onda ulože priziv savjesti.

Zakon o pobačaju je odavno trebalo promijeniti?

Andrej Plenković u tome nema nikakvog interesa - što bi se on sad bavio pobačajem i imao sukobe čak i u svojoj stranci, kad može sve ignorirati, a žene će se ‘snaći’, ići u Sloveniju. Mi masovno imamo i pojavu da tamo odlaze i prije 10. tjedna jer ne žele ovdje doživljavati torturu.

A žene koje novac za Sloveniju nemaju?

Rodit će ovdje dijete, o kojem će, je l’, brinuti teški desničari. Imat ćemo Rumunjsku nakon Ceausescog, u kojoj su domovi za siročad bili prepuni napuštene dječice.

Jasna Karačić, predsjednica Hrvatske udruge za promicanje prava pacijenata: 'Žene su prepuštene sebi i traumatizirane'

Foto: Miranda Cikotic/PIXSELL Kako kometirate slučaj trudnice?

Mene je od jučer zvalo deset bolnica, čiji liječnici ne znaju kako postupati, a pogotovo ne nakon 22. tjedna trudnoće. Tad više nije riječ o pobačaju, nego porođaju živorođenog ili mrtvorođenog djeteta. Skandalozno je da nema protokola.

Ministar Beroš kaže da se samo trebaju ‘držati zakona’?

Da, ograđuje se od svega. A što da se, bez protokola, napravi po zakonu? Bolnice nisu u ovom slučaju krive uopće.

Zakon je na snazi od 1978., a još nema protokola?

Tako je - svatko radi kako želi, a ovoj, kao ni drugim ženama, nije omogućena nikakva zaštita. Gdje je i psihološka potpora - ženu su poslali kući da sama smišlja što će i pati. Zaštita mora biti cjelovita, a ovdje nije ni parcijalna. Nedopustivo je da je poslana kući bez rješenja. To je propust cijelog sustava.

Kako je u drugim bolnicama?

Isto je i s pobačajem na zahtjev, do 10. tjedna trudnoće. U Rijeci će žena, recimo, dobiti tabletu, a u nekim drugim bolnicama to nije moguće, namjerno žene šalju na kiretažu, kirurški postupak, ja to znam. To je traumatiziranje žena s namjerom.

Koji su vaši zahtjevi?

Zahtijevamo da odmah, i bez odgode, Ministarstvo zdravstva pošalje smjernice i protokole bolnicama za postupanje u svim slučajevima vezanima za pobačaj. Slanje u Sloveniju, i to o vlastitom trošku, apsolutno je neprihvatljivo.

Kristina Bajsić Bogović, odvjetnica: 'Ovo je medicinsko, ne etičko pitanje'

Foto: Večernji list Kako, s pravne strane, vidite ovaj slučaj?

Ne znam je li sve u medijima točno preneseno, jer se navodi kako o tome odlučuju etička povjerenstva. To mi je nejasno, jer koliko mi je poznato, za ta se pitanja moraju osnovati posebne komisije.

Što to znači?

U tim su komisijama većinom dva liječnika, od kojih je jedan liječnik ginekolog, zatim socijalni radnik ili medicinska sestra - koji moraju odlučiti postoje li dovoljne medicinske indikacije da bi se dijete rodilo s teškim tjelesnim ili duševnim manama, što bi opravdavalo prekid trudnoće.

Pitanje je, znači, samo medicinsko?

Po meni, da, i o njemu mora odlučiti medicinsko osoblje. Postoji komisija prvog i drugog stupnja, i upravo iz navedenog razloga nije etičko povjerenstvo ovlašteno za ovakve odluke. Ako netko ne bi htio izvesti taj prekid trudnoće, o tome bi se moralo zasebno odlučivati.

Je li se zakazalo i gdje?

Medicinska usluga bi na cijelom području Hrvatske trebala biti jednaka za sve žene. Prema napisima iz medija, ispada da se zakazalo po svim pitanjima.

Što sad dalje?

Ako se s medicinske strane odluči da nisu ispunjeni uvjeti za pobačaj, onda se podnose žalbe itd. Pitanje je da li je pravni put dovoljno brz i učinkovit da se ostvare prava, a posebno načelo dostupnosti zaštite prava pacijenta - postupak po zahtjevu za prekid trudnoće je hitan, što jasno stoji u zakonu.