Selo kraj rijeke Vuke, Laslovo, nalazi se na pola puta između Osijeka i Vinkovaca i staro je više od 800 godina. Prije rata imalo je svoju školu, poštu, zdravstvenu stanicu, željeznički kolodvor, vatrogasni i kulturno umjetnički dom, poljoprivrednu zadrugu, nogometno igralište, pekare, trgovine, gostionice, banku, svoje crkve i radnu organizaciju «1. MAJ».
- Sve to bilo je na uporabu mještanima i onima koji su to kroz prljavi rat uništili. Laslovo je bilo većinom nastanjeno Mađarima i Hrvatima, a u selu je živjelo još i desetak drugih nacija, tako da je to bila jedna multinacionalna sredina u kojoj su svi pronašli svoje mjesto. Uglavnom su svi nešto radili, slavili i tugovali, jednostavno živjeli i umirali - prisjeća se Ladislav Kočiš, ratni zapovjednik obrane Laslova. Tako je, kaže, bilo sve do proljeća 1991.
- Onda su se mještani srpske nacionalnosti iz okolnih sela Palače, Ade, Silaša, Markušice počeli buniti protiv legalno izabrane hrvatske vlasti. Raznim pričama o ugroženosti te sve češće otvorenim prijetnjama zabrinjavali su mještane Laslova, a posebno kada su pojedinci mještanima najavili "Krvavi Uskrs" - govori Kočiš.
'Životi svih u Laslovu visili su o niti'
Na današnji dan prije 27 godina selo koje je 152 dana zahvaljujući fanatičnoj obrani svojih vojnika odolijevalo napadima JNA i četnika palo je u ruke okupatoru. Naime, nakon što je neprijatelj zauzeo Ernestinovo, Laslovo, prva crta bojišta južne obrane nepokorenog grada Osijeka je ostalo u okruženju.
- Sredinom studenog od silnog granatiranja više nije bilo čitave zgrade, branitelji su se kretali samo onoliko koliko je bilo prijeko potrebno, životi svih u Laslovu visjeli su o tankoj niti. A onda je palo Ernestinovo i ostali smo u potpunom okruženju. Panike nije bilo iako su mnogi znali da je voditi borbu iz okruženja najteži oblik ratovanja. Svi branitelji bili su na svojim punktovima, na prvoj crti obrane ne samo vlastita života već i života onih koji tada nisu bili sa njima - objašnjava nam situaciju u selu Kočiš te naglašava da obećavana pomoć niti prvi niti drugi dan okruženja nije stigla.
Sve telefonske linije bile su prekinute, ali zato je iz susjedne Palače orilo «Marš na Drinu», kroz megafon sumanuto urlanje «Predajte se»! No, branitelji su ostali mirni, moral visok, nitko o predaji nije niti razmišljao, budnost je bila velika.
Odluku o napuštanju sela u kojem je do rata živjelo 1370 stanovnika, i proboju do slobodnog Ivanovca donijelo je nakon četiri dana opsade zapovjedništvo obrane sela. Odluka je bila teška, no u samo nekoliko dana poginulo je desetak branitelja, ostali su bez hrane, streljiva i lijekova za brojne ranjenike.
'Pomoći više niotkuda'
- Na izmaku trećeg dana okruženja, zapovjedništvo je procijenilo novonastalu situaciju. Hrana se svela na konzerve, kruha ionako nije bilo od prvog dana okruženja. Streljivo za daljnju obranu bilo je na izmaku. Ranjenika je bilo sve više. Razmišljalo se o proboju pošto je bilo evidentno da više pomoći nema niotkuda - kaže nam Kočiš
Četvrti dan okruženja 23.studenog počeo je silnim granatiranjem, upravo onako kako je prethodni dan i završilo. Do 12 sati toga dana poginulo je desetero branitelja.
- Zapovjedništvo donosi odluku o proboju s tim da se moralo čekati do prvog mraka. Procjena je bila da se ide putem gdje ih najmanje očekuju, jer ranjenici su se morali nositi ako već poginule nismo mogli. Dvojicu poginulih ostavili su u iskopanim grobovima u dvorištu crkve ali ih nisu zatrpali jer nada i vjera u Boga nije ih napuštala, jednog branitelja ostavili su u prostorijama zapovjedništva a do ostalih jednostavno nisu mogli doći. Odlučilo se krenuti u dvije grupe, prva bez ranjenika u slučaju ulaska u borbu a druga grupa s ranjenicima. Krenule su grupe oko pet sati tog popodneva u vrlo malom vremenskom razmaku jedna od druge. Zapovijed je bila da se kolone kreću u najvećoj mogućoj tišini, bez pušenja, bez priče. Jedini saveznik u tom proboju branitelja bili su magla, kukuruzna polja, vjera u Boga te njihova hrabrost i odlučnost - objašnjava Kočiš.
Arkanovci zaklali šestero staraca
Prema Ivanovcu je krenulo 257 branitelja i civila i među njima 27 ranjenika. Proboj je započeo 23. studenoga 1991. godine oko 16 i 30 sati. Noseći na rukama svoje ranjenike, pod okriljem mraka i magle Laslovčani kroz polja kukuruza stižu do desetak kilometara udaljenog Ivanovca sljedeći dan oko 5 sati ujutro. U isto vrijeme u Laslovo ulaze četničke snage na čelu sa Željkom Ražnatovićem Arkanom. Tri starice i tri starca nisu napustili dom. Arkanovci su ih zaklali, a selo sravnili sa zemljom.
U obrani Laslova uz pripadnike svih nacionalnosti sudjelovao je i Internacionalni vod u kojem su bili 30-ak dragovoljca iz drugih država. Borili su se Amerikanci, Španjolci, Mađari, Slovenci... Kasnije je taj vod brojao preko 100 ljudi i pridružen je 160. brigadi HV-a.
U obrani sela Laslova poginulo je 38 branitelja i civila, a 4 branitelja i 6 civila su nestala. Selo je branilo 187 Laslovčana od kojih je bilo 105 branitelja mađarske nacionalnosti. Od ukupnog broja poginulih i nestalih (48) bilo je 28 branitelja Mađara.
- I danas tražimo 15 tijela branitelja i civila za koje nemamo nikakva saznanja, a 9 od njih su Mađari - ističe ratni zapovjednik Kočiš
Od završetka rata do danas preminulo je 33 branitelja Laslova.