Ivo Andrić dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1961. godine. Iako je od tada prošlo šest desetljeća rasprave o Andrićevu liku i djelu i dalje traju. Pisac, scenarist i kolumnist Josip Mlakić za 24 sata napisao je esej 'Ivo Andrić - Paučina i promaja'. Esej objavljujemo u deset nastavaka. U desetom nastavku objavljujemo što je bila Andrićeva opsesija.
Ovaj tekst bio bi nepotpun ukoliko se ne progovori o još jednoj Andrićevoj opsesiji, jedinoj koja bi mogla stati u istu ravan s Bosnom, a radi se "o priči i pričanju", što je bilo glavna tema njegova govora prilikom dodjele Nobelove nagrade: "Na hiljadu raznih jezika, u najraznoličnijim uslovima života, iz veka u vek, od drevnih patrijarhalnih pričanja u kolibama, pored vatre, pa sve do dela modernih pripovedača koja izlaze u ovom trenutku iz izdavačkih kuća u velikim svetskim centrima, ispreda se priča o sudbini čovekovoj, koju bez kraja i prekida pričaju ljudi ljudima. Način i oblici toga pričanja menjaju se sa vremenom i prilikama, ali potreba za pričom i pričanjem ostaje, a priča teče i dalje i pričanju kraja nema. Tako nam ponekad izgleda da čovečanstvo od prvog bleska svesti, kroz vekove priča sâmo sebi, u milion varijanata, uporedo sa dahom svojih pluća i ritmom svoga bila, stalno istu priču. A ta priča kao da želi, poput pričanja legendarne Šeherezade, da zavara krvnika da odloži neminovnost tragičnog udesa koji nam preti, i produži iluziju života i trajanja. Ili možda pripovedač svojim delom treba da pomogne čoveku da se nađe i snađe? Možda je njegov poziv da govori u ime svih onih koji nisu umeli ili, oboreni pre vremena od života-krvnika, nisu stigli da se izraze? Ili to pripovedač možda priča sâm sebi svoju priču, kao dete koje peva u mraku da bi zavaralo svoj strah"?
Želja za pričanjem
Međutim, u Andrićevim dnevničkim zapisima postoji jedan zapis, potpuno u opreci s ovim: "Želja za pričanjem potiče iz jedne osnovne ljudske potrebe; lice kod koga se ta kobna potreba neodoljivo javi i koje joj popusti, dolazi neminovno u podređen i zavisan položaj prema onome kome priča i od koga očekuje razumevanje, odobravanje, ili sl".
Kako bi Ivo Andrić postupio danas, u vrijeme Interneta, kada je onaj koji priča izručen često nemilosrdnom sudu "onih kojima priča", u komentarima koji se počesto bez valjana razloga pretvore u poziv na linč? Bi li zauvijek zašutio, jer "u ćutanju je sigurnost"?
" U svakom pričanju ima nečeg neprirodnog, opasnog, štetnog i pomalo nedostojnog. Onaj koji priča, kao i onaj koji glumi, napušta na trenutak svoje ja, odriče se svoje ličnosti i potrebne, prirodne pažnje nad sobom, otkriva se, ostaje bez odbrane, i predaje se ćudima slučaja i tuđe volje. (...) Ono što smo jednom ispričali i kazali nije više u našoj vlasti i mi ne možemo ni predvideti šta će od toga načiniti tuđa volja i pamet, ili ćud slučaja, a pod našim imenom. (...) Stoga zdravi i mudri ljudi i ne pomišljaju da puste maštu i razvežu jezik i da kazuju ma šta što je izvan kruga njihovih neposrednih ličnih, porodičnih i društvenih interesa, a pričanje ostavljaju dokonim i nesmotrenim ljudima koji su lišeni urođenog obzira i vaspitanjem stečenog stida".
Bosna ostaje u njima
Je li ova očita kontradikcija uvjetovana vremenom nastanka? Kontradikcija između dvije oprečne priče o istom: slavljeničkog govora u Štokholmu i dnevničkog zapisa koji je nastao tokom Drugog svjetskog rata, 1942., kada se nešto poput "priče i pričanja" činilo nevažnim u svjetlu velike svjetske tragedije koja je trajala i bližila se svom apokaliptičnom vrhuncu? Ili se događa nešto drugo? Otkriva li nam ovaj drugi, sumorni pogled na priču i pričanje, u kojemu je sadržana i određena nota sadomazohizma, pomno skrivane Andrićeve komplekse koji su česti kod svijeta izmještenog iz Bosne, dok Bosna u njima ostaje živa i trajna?
Taj kompleks opisan je u Andrićevoj možda najosobnijoj pripovijetki, Čaša: " A ti misliš da ovakve kao što smo mi tamo u svijetu čekaju i neće da otpočnu teferič bez nas! E, moj Jusufe, nije to za nas fratre i Bošnjake. Jeste, ovdje te čeka kriva bosanska brazda i fratarska muka i sirotinjski bir i teška služba, a s druge strane, može biti, kolaj i svaka ljepota. Ali, šta ti vrijedi kad to nije tvoja strana! I da odeš tamo, ne bi ti ništa koristilo. Cijelog vijeka bi ostao ono što si. Ko te nikad ranije nije čuo ni vidio, samo kad te pogleda rekao bi odmah: Otkud ova fratrina ovdje? Gonite rđu tamo u Guču Goru, odakle je pobjego, i vežite ga za lanac sa kojeg se otkinuo! I da budeš bogat i silan i strašan, prvi među prvima, da ti niko ne smije riječ kazati, ti bi mu to u očima pročitao. Pa opet isto. Nego, sjedi gdje si, na svom mjestu i u svom svetom Redu. Pa ako baš mora da se griješi, griješi ovdje!"
Beogradska čaršija
(Ovo "fratri" iz odlomka može se u Andrićevu slučaju doslovce primijeniti, jer je beogradska čaršija kada mu je davala pogrdna imena uvijek ispred njih dodavala i ono "fra".) Ne bi bilo na odmet završiti ovaj tekst u čast velikog pisca pomalo u njegovu stilu, kao svojevrsni homage: I, tako, poput života teku i dotrajavaju priče, nadživljujući svojim trajanjem one koji ih pričaju. Priče su to nastale iz iskonske ljudske potrebe, stare koliko i potreba za vodom i hranom - da pričaju i slušaju tuđe priče. Iz potrebe, dakle, stare koliko i čovjek sam. Ili one koje nastaju iz ljudske muke, one zapisane, ispričane stotinama, tisućama znanih i neznanih, podjednako onima kojih više nema i onima koji dolaze, iz neke tajanstvene potrebe kojoj se ne zna uzrok niti povod. Svaka od tih priča sazdana je od duha, od njegove "paučine i promaje", a ne od opipljiva materijala podložna kvaru, šteti i propadanju, od čega je sve sazdano: slavoluci, crkve, mostovi, mauzoleji, dvorci, tvrđave i Konaci. Oni stare, propadaju i nestaju, a priče o njima ostaju, upravo zbog te ljudske potrebe za pričom. Od svih ljudskih tvorevina, dakle, jedino su priče vječne.