Tri godine, čovječe. Tri godine spavamo u štali, viče stari Stevo Vilić i širi ruke ispred svoje napukle kuće. U Majskom Trtniku smo, na adresi koju od rođenja zove svojim domom.
- Cijeli život sam ovdje. Rodio se tu. Nije se tada išlo u Glinu porađati nego bi nam došla babica iz Vlahovića. U kući smo se rađali - opisuje Stevo, a iza njega se krive istrošeni zidovi. Njegova Mira oblijeće oko nas, nutka nas sokovima.
- Hajde malo kole uzmite. Popijte malo. Da niste tu praznih ruku - govori pogrbljena žena.
Vilićima je kuća stradala u onom velikom, prosinačkom potresu. Odvojili su se zidovi, vide se rupe u njima. Kasnije serije podrhtavanja samo su pogoršale stanje. Tamo se više ne može živjeti. Nije pametno ni ulaziti unutra.
- Čovjek ovo nikad nije doživio. Kad se to desilo, ja sam se odmah penjao gore pokrivati krov. Nije mi uopće u glavi bilo da može biti još potresa. Bilo je otkriveno, ja sam pokrivao koliko sam mogao, da ne kisnem. Sa sedamdeset godina na leđima - priča starac. Uvodi nas u kuću.
- Katastrofa je. Naljepnica nije crvena. Onaj prvi put kad su došli sam dobio žutu. Poslije toga nije bilo nikoga, evo već treću godinu. Nikako ih nema, samo su onda bili. A meni sva dokumentacija, svi papiri, sve u redu. Kuća ima uporabnu dozvolu, sve ima, jedan kroz jedan je na mene. Eno vidi kako je popucala. Popucali su zidovi dolje, temelji, sve. Ne može se u njoj ništa. Uđite, vidite. Povukla se. Eno, vidite rupe u zidovima. Popucalo tu, popucalo gore na katu, sve. Vidi garažu, nje mi je najviše žao. Žao mi je više od ičega. Kao da je granata udarila po ćoškovima. Vidi kako se otvorilo. Katastrofa, ne može se biti u kući. Da se može, ne bih ja bio u štali - govori Stevo i vraća se u kuću. Pokazuje nekadašnju kuhinju.
POGLEDAJTE VIDEO: POJAVILA SE NOVA JEZIVA RUPA NA BANIJI
On i supruga evo već treću godinu žive u susjednoj štali. Nije bilo druge. Dobili su kontejner, ali i on je, kažu, počeo prokišnjavati. Malo pomalo, Stevo i Mira su sklepali nekako stajski prostor, učinili ga donekle podnošljivim za život. Nije ni on u dobrom stanju.
- Ma štalu nisam ni prijavljivao. Neka se barem ovo riješi, da bar mogu negdje napraviti jesti. Ako ne možeš sebi napraviti jesti, nemaš ništa. Ne možeš ni živjeti. A ovo, ovdje su nekad bili telići. Tu sam sada ja. Telića više nema, radio sam to davno u kooperaciji za Belje. Sad, evo, živimo od 1200 kuna penzije. I donose nam ovi ručak. Nju nisu htjeli primiti u Javne radove, a sve papire predala - priča čovjek i uvodi nas u bivšu štalu.
Na previsokom stropu su zakucane daske. Podstavljene najlonom. U jednom kutu stisnuta dva kreveta. Zazidali su peć u koju bacanju panjeve, da duže grije. Dimi. Vlaga se hvata po zidovima. Pod nije ravan, na nizbrdici je.
- Sve sam renovirao poslije potresa. Sam, naravno. Uzidao ovo. Stavio gore daske, najlon. Mora se stalno ložiti, a teško je ugrijati ovaj prostor. Bilo je to dobro za telad, ali za nas... Evo ovo, ovo smo sami napravili. Izvukli sve. Napravio sam ovu predzidu. Obećavali su doći, pomoći, ali od toga ništa - trese glavom stari Stevo.
Mira upire prstom u suprotni zid 'spavaće sobe'.
- Ovo je rupa. Kako je počelo prokišnjavati, mi smo u gaćama trčali da napravimo rupu da voda negdje izlazi. Jer je na kosini. Spavamo, počne kišiti, a mi trčimo, zatvaramo i otvaramo rupu. I miševi tu trče. Hodaju. Smrdi ovdje. Štala, što ćete - sliježe ramenima žena.
Operirala je žuč i maternicu. Stevo je obolio na prostatu, na lijekovima je.
- Vidite sve, nemamo vam što lagati. Ja to ne mogu razumjeti. Ne kažem da treba kukati, ne kukam ja. Ne volim kukati. Ali brate, ono što je normalno... Ma da sam ja neki pljačkaš, da tražim, daj mi ovo, daj mi ono... Nisam. Treba nam samo neka mala, obična, drvena kućica. Samo da imamo gdje leći i napraviti za pojesti. A kamoli da nam netko dođe. Sramota ovo pokazati - priča starac. Pokazuje peć, dobio je iz donacije.
Vode nas do kontejnera.
- Prokišnjava, ne može se biti unutra. Sve kapa na krevet. Spominjali su nešto da bi metnuli nekakav krović na kontejner, ali tamo je vlaga. U štali smo otkad se desilo ono zlo. Da nije bilo štale, ne bismo imali gdje biti. Da sam to doživio, da spavam u štali - vrti glavom sedamdesetogodišnji Vilić.
- Uzmite si kole malo - pokušala je još jednom Mira prije nego smo ih napustili.
POGLEDAJTE VIDEO