Podvodni labirinti ispod, a iznad, na kopnu, deseci nikada osvojenih tvrđava, ostaci čak četiriju različitih kultura, ukupno 180 hektara na koje je tijekom 200 godina kročio rijetko koji civil. Muzil me oduvijek mamio. Dobivanje dozvole za posjet poluotoku koji je dva stoljeća bio vojnopomorska strateška točka, a vojska ga je napustila tek 2007. godine, u početku je izgledalo kao nemoguća misija. Borba je trajala mjesecima. A onda smo dobili zeleno svjetlo i krenuli u otkrivanje tajni najvišeg pulskog brda. 

S desne se strane duž cijelog puta protezao visok bedem, a s lijeve se kroz gustu šumu u daljini tu i tamo jedva naziralo more. Nigdje nikoga. Dolazimo do znaka na kojem piše “Zabranjen prolaz”, ali mi prolazimo. Malo dalje nas pred rampom dočekuju stražari u vojnim uniformama. Sumnjivo nas gledaju. 
Nitko im nije rekao da dolazimo. Pokazujemo dokumente koji bi nam trebali omogućiti ulaz, ali nas i dalje ne puštaju. Potrebno je još nekoliko provjera i telefonskih poziva. Vraćaju nas natrag na ulaz u Muzil. Razgovaramo s bojnikom koji nas još malo stopira, a onda napokon daje dozvolu da straža podigne rampu. Poluotok je samo naš. 

Klisure koje ga okružuju visoke su i po 30 metara. U njima su ukopani otvori u kojima su držali obalne topove, a služile su i kao zakloni za podmornice. Na jednoj od njih uklesan je broj 500. Pokušavam zamisliti vojnika koji s ponosom upisuje preostali broj dana do odlaska iz vojske i povratka kući. 

Generacije nakon Drugog svjetskog rata mornaricu su služile pune tri godine. U uniformi su proveli više od 1000 dana. Zato ne čudi što bi neki na nekoliko sati pobjegli preko bodljikave žice u vanjski svijet, u grad. Međutim, morali su biti i oprezni i hrabri. Za takve su pothvate riskirali veliku zatvorsku kaznu.

Više o misterioznom Muzilu čitajte u 24sata Expressu.