Tomislav Saucha je svojim glasom doslovno promijenio tijek hrvatske političke povijesti, fatalistički je izjavio IDS-ov Boris Miletić nakon dramatičnog saborskog prebrojavanja glasova za opoziv ministra Marića. O Sauchinom potezu i okolnostima koje su do njega dovele raspravljat će se još mjesecima, no nije bivši Milanovićev šef kabineta ni prvi ni zadnji koji je u prijelomnim trenucima izveo politički 'salto mortale'.
Iako će Hrvati rado živjeti u uvjerenju kako 'tijek hrvatske povijesti' mijenjaju lideri poput Tuđmana, Mesića, Račana ili Sanadera, primjeri pokazuju kako je putanja hrvatske politike često ovisila o potezima ljudi Sauchinog političkog ranga: Malim, neprimjetnim političarima za koje shvatite da postoje tek onda kada se ključan glas nađe u njihovim rukama.
Možda bi Zoran Milanović, na primjer, već 2007. postao hrvatski premijer da mu skupljanje većine nije ovisilo o glasu zastupnika romske nacionalne manjine Nazifa Memedija. U dramatičnoj izbornoj noći dvoboj između Sanaderovog HDZ-a i Milanovićevog SDP-a završio je pat pozicijom. HDZ je osvojio 66 mandata, a SDP 56, ali su SDP-ovi partneri HNS i IDS imali još 10 mandata, dakle zajedno isto 66. Iako je Sanader odmah pritiskao Mesića da mu povjeri mandat i Milanović je krenuo u skupljanje dodatnih glasova za saborsku većinu. HSS i HSLS su osvojili osam mandata i znalo se da bez njih nema Vlade, pa su počeli trgovačke pregovore i s HDZ-om i SDP-om. No ni njihovi glasovi HDZ-u ne bi bili dovoljni bez potpore manjina.
A tu je ključno bilo pridobiti Memedija, koji je tad prvi put postao zastupnik s tristotinjak glasova birača. Iako je Memedi bio dobar s tadašnjim SDP-ovim gradonačelnikom Zagreba Milanom Bandićem, Sanader ga nije morao mnogo nagovarati da odabere stranu.
- Pregovori su bili jako naporni. Evo nisam spavao četiri dana. A i posijedio sam – našalio se Memedi nakon što je prvi od svih manjinskih zastupnika potpisao sporazum sa HDZ-om. Milanoviću je, kaže, zamjerio što je izigrao Ljubu Jurčića, kojeg je u kampanji gurao kao kandidata za premijera, da bi u izbornoj noći rekao da će premijer biti on. Pridobivanje ostalih manjinaca za pregovarača Sanaderovog kalibra bila je puka formalnost.
Osam godina kasnije Milanović se opet našao u sličnoj poziciji i opet je izvisio. Jedan od onih koji su 'mijenjali tijek povijesti' ovaj put je bio zastupnik Pupovčevog SDSS-a Mirko Rašković. Nakon izbora 2015. u kojima su Karamarkov HDZ i Kukuriku koalicija (SDP+HNS+IDS) osvojili po 59 mandata, bilo je jasno da će Most sa svojih 19 mandata odrediti s kim će sastaviti Vladu. No Most se u pregovaračkom procesu raspadao, a manjinci, prvenstveno SDSS, ovaj put nisu bili prirodan partner Karamarkovog desnijeg HDZ-a. Pupovac je imao tri zastupnika i otvoreno stao uz SDP.
A onda se na konzultacijama kod predsjednice Kolinde Grabar Kitarović dogodio obrat.
Poručili su mi da će mi 'skinuti' glavu, ne iz redova hrvatskog naroda nego iz mojih stranačkih redova i zato sam zatražio zaštitu predsjednice Kolinde Grabar Kitarović – rekao je tada Mirko Rašković i razgnjevio Pupovca. Danima se rasplitao triler oko enigmatičnog Raškovića i njegove uloge u Domovinskom ratu, a odmetnuti se zastupnik i šibensko-kninski dožupan priklonio HDZ-u. Pupovac je bjesnio na Karamarka, ali uzalud.
U cijeloj toj drami, tijek povijesti mogao je promijeniti i Mostov Robert Podolnjak. Kada su se zastupnici, još uvijek bez jasne većine, okupili da pokušaju konstituirati Sabor, Most je za šefa Sabora predložio Roberta Podolnjaka. SDP je odlučio da će podržati Podolnjaka i na samoj sjednici Podolnjak bi imao dovoljno glasova da bude izabran.
Međutim, on je u zadnji tren odbio kandidaturu vlastite stranke! Most je htio da Podolnjak bude izabran famoznim konsenzusom Domoljubne koalicije i SDP-ove koalicije, pa je sve palo u vodu i krenulo se u nove maratonske pregovore.