Hrvatska je izgubila arbitražu s MOL-om. Arbitražnu tužbu protiv MOL-a Hrvatska je podnijela Komisiji UN-a za međunarodno trgovačko pravo (UNCCITRAL). Hrvatska u njoj zahtijeva da se proglase ništetnim promjene ugovora iz 2009. godine o upravljačkim pravima u Ini i glavni ugovor o plinskom poslovanju, te da se državi nadoknadi šteta. Glavni, ne i jedini argument da su se Mađari nezakonito dokopali upravljačkih prava, bila je presuda Ivi Sanaderu, koja je dokazala da su ta prava Mađarima ustupljena zbog mita. No, taj je predmet vraćen na ponovno razmatranje. Hrvatski su dužnosnici - prije svega Ivan Vrdoljak i Božo Petrov - zadnjih godinu dana dali nekoliko izjava u kojima tvrde da Hrvatska na toj arbitraži, unatoč sudskih zapetljaja u slučaju Sanader, stoji dobro.
- Danas smo od pravnih zastupnika Republike Hrvatske dobili obavijest da je donesena odluka u postupku koju je RH pokrenula pred arbitražnim sudom UN-a protiv MOL-a. Dokazni postupak završio je prije početka mandata ove Vlade. Sud je zaključio da ti dokazi nisu dovoljni da se dokažu koruptivne aktivnosti pri kupnji Ine. Vlada se snažno protivi odluci arbitražnog suda i razmatramo sve opcije kako bi osporili tu odluku, rekao je Andrej Plenković.
U toj smo arbitraži navodno stajali bolje - a u onoj drugoj, vašingtonskoj, stojimo još gore.
Tu su arbitražu Mađari pokrenuli zato što Hrvatska nije ispunila obveze iz ugovora sklopljenog 2009 godine, koji je MOL-u jamčio da će Hrvatska od Ine preuzeti skladištenje i prodaju plina te otkupljivati svu Ininu domaću proizvodnju plina po tržišnim cijenama u narednih 15 godina. Vrijednost spora je oko dvije milijarde kuna. Ugovor i dodaci ugovoru, čiji su detalji tajna, bili su očito sklopljeni tako da idu na štetu Hrvatske. Riječ je o poslu kojim je rukovodio dr Ivo Sanader, odnosno, njegova vlada - ako je Sanader išta pitao kabinet. Pet godina kasnije Milanovićeva je vlada, suočena s katastrofom, pokrenula drugu arbitražu, protiv MOL-a, u Švicarskoj, koju smo sad izgubili.
Tomislav Karamarko i Darko Horvat u nekoliko su navrata inzistirali na tome da se obje arbitraže prekinu. Time bi Hrvatska ionako morala platiti dvije milijarde kuna odštete, a ostala bi i bez upravljačkih prava, zauvijek. Neka nagodba sigurno bi bila u korist Mađara.
Što sad? Vlada je prije mjesec-dva počela puštati, stidljivo, probne balone o kupnji INE. Novac potreban za tu akciju kreće se između sedam i 14 milijardi kuna. Otkud ta razlika u procjeni? Raspon je velik jer cijena INE nije poznata. Ona je svakako manja u odnosu na vrijeme kad su je Mađari kupili jer je INA izrazito loše vođena. Manja cijena, sedam milijardi kuna, dobra je vijest za državu, jer se toliko novca može - nekako, valjda - skucati, no loša za mirovinske fondove, u čijim portfeljima je dionica INE jako zastupljena. Obrnuto, veća cijena dionice bila bi loša vijest za državu a dobra za fondove.
Tko se može pojaviti kao kupac? HEP raspolaže sa dvije milijarde kuna dobiti, s kojima može dići kredit - jedna je verzija stvaranje integrirane energetske kompanije. Druga bi verzija, kažu uoućeni, bila da sama INA digne kredit za otkup dionica od Mađara. Moguć je ulazak mirovinskih fondova i nekih privatnika - spominjalo se, bez potvrde, ali i bez demantija, ime generala Čermaka. Zamislivo je, obzirom na geopolitičke interese, i to da Sjedinjene Države, odnoso jihove novčarske ustanove, keditiraju ovaj posao. Andrej Plenković tvrdi da on neće biti izveden na teret javnog duga - vlada, dakle, ima neku opciju, i ta opcija nije proračunska, ako smijemo zaključivati iz ovih škrtih najava.
Vraćanje INE u hrvatske ruke bila bi, načelno, dobra vijest. Brak s Mađarima bio je loš, štetan, i temeljio se na "neslaganju karaktera", što čak i Crkva priznaje kao dostatan razlog rastave. No, njima treba platiti dionice, a onda - uspije li to - nas tek čeka pakleno iskušenje: može li naša vlada osigurati INI kvalitetnu upravu, koja će ovog diva na koljenima, vratiti na staze stare slave?