Dida Miljenko Hajdinjak (75), gotovo svim Petrinjcima poznat je i kao dobroćudni Indijanac kojeg uvijek rado sreću u šetnji centrom grada. Legendu tog kraja nije teško primjetiti - perje na glavi, hlače i jakna ručno prošivena kožnim trakama, medaljoni s likovima indijanaca oko vrata... U mnogočemu ovaj 75-godišnjak, koji je u potresu ostao beskućnik, odskače od gomile. Samo dok šeta razrušenim gradom, najčešće sam, unese malo boje u sivu i tužnu okolinu.
U šetnjama mu društvo ponekad pravi župnik Josip Samaržija, koji mu je nakon potresa pružio krov nad glavom. Indijanac Miljenko godinama je radio u Komunalcu, a živio je u malenom unajmljenom stanu od kojega su danas ostale samo ruševine. Potres ga je bez ičega izbacio na cestu. No, sretan je jer je izvukao živu glavu.
Od mirovine, svoj život posvetio je crkvi sv. Lovre i sitnim poslovima oko njenog održavanja, kaže, uživa u tome, a vjera mu daje snagu da prebrodi svaku nevolju. Dobročudnog je duha, no teške životne priče. Miljenko nije imao lako djetinjstvo, roditelji su ga napustili. Odrastao je u Domu za nezbinutu djecu, a nakon što je navršio 18 godina, završio je na ulici.
- Živio sam poput psa. Nikom to ne bih poželio. Ni sada nemam ništa, ostao sam bez svega, ali što će mi, jer sa sobom u vječnost ne možeš ništa ponijeti osim duše - kazao nam je Miljenko.
Dok je radio u Komunalcu, živio je pristojan život, skroman, ali dostojan. A ljubav prema Indijancima, priča nam, rodila se još kada je bio dječak.
- Inače ne volim filmove s Indijancima jer su nasilni, ali kada sam pogledao film Winnetou ostao sam zatečen njima i njihovom kulturom. Znate, ja nemam nikog u životu, ni roditelja, ni ženu, ni djecu. Sada nemam ni krov nad glavom, ali imam svoju ljubav prema Indijancima. Iako oni možda jesu bili pogani, ali su bili plemeniti ljudi i živjeli su u skladu s prirodom, što malo tko danas može razumjeti. A također su i kao mi, Hrvati bili pod okupacijom - priča nam Miljenko pa ponosno dodaje da si je cijeli kostim sam sašio i napravio.
Župnik Samaržija pružio mu je krov nad glavom nad glavom nakon potresa, a za Indijanca ima samo riječi hvale, kaže, uvijek je bio aktivan što se tiče crkvenih aktinosti. Miljenka poznaje još kada se prije 30-ak godina doselio u Petrinju, a od tada mu je poznata i njegova ljubav prema Indijancima. Oboje sada žive u sobicama Pastoralnog centra jer su crkva i župni dvor dobili crvenu naljepnicu pa će za njihovu obnovu trebati godine, ako budu bili te sreće da se ne moraju rušiti.
- Naručio sam mu malu kamp kućicu koju bi trebali staviti pored Pastoralnog centra i to će mu biti novi dom. Imat će grijanje, toplinu i mir - rekao je župnik.
Indijanac Miljenko presretan je što će mu uskoro stići novi dom, jer iz Petrinje, kaže, nikad ne želi otići.
- Ovdje je moj dom. Da bilo gdje drugdje dođem, umro bi od tuge - kratko nam je rekao.
POGLEDAJTE VIDEO: