Učiteljicu razredne nastave Ljubicu Šolaju zatekli smo kako razvrstava knjige učenicima svojeg 4. c razreda kako bi ih sve dočekalo na školskim klupama prvog dana. Posljednja joj je to godina rada u 4. osnovnoj školi u Bjelovaru u karijeri dugoj pune 42 godine.
- Ovo mi je posljednja generacija koju ću iduće godine predati u ruke nastavnicima. Iako mogu ostati još godinu dana, jer iduće ljeto navršavam 65 godina, ne želim jer bi mi rastanak s učenicima s kojima bih bila samo u prvom razredu teško pao. I ovako se bojim da ću ‘proliti’ nešto više suza od uobičajene količine, kad se idućeg ljeta rastanem s djecom s kojima sam provela lijepe tri, a očekujem i ovu četvrtu godinu – rekla nam je gospođa Šolaja dok je neumorno slagala knjige po klupama.
Nakon što je obavila i taj zadatak, sjela je i sama u klupu. Kroz smijeh nam otkriva da se osjeća opušteno i da joj posao učiteljice nikad nije teško pao.
Bez problema s roditeljima
- Kad izabereš poziv koji voliš, onda čovjek ni ne misli da radi, nego mu je to zadovoljstvo, a ne obveza. Otkad znam za sebe, htjela sam biti učiteljica. San mi se ostvario 1977. godine, kad sam završila Učiteljsku akademiju u Zagrebu i bila presretna što ću učiti djecu. Taj zanos, to veselje me i danas drži, i stoga mi nikad nije bilo teško, pa ni kad je doista bilo teško - rekla nam je učiteljica koju svi kolege vole i cijene, a ništa manje ni roditelji. S njima nikad nije imala problema. Ona je saslušala njih, a isto povjerenje su joj oni i vraćali.
Učiteljski posao počela je u Srijemu, područnoj školi osnovne škole iz Sokolovca. Stanovala je kod bake u Sokolovcu, gdje je i rođena, pa je autobusom putovala u nekoliko kilometara udaljeni Srijem. U Srijemu se zadržala do povratka kolegice s porodiljnog koju je mijenjala, kao što i danas mnoge mlade učiteljice prve godine provode po zamjenama.
Na bjelovarsko područje došla je 1978. godine. I opet je svaki dan putovala, sad iz Bjelovara do Nove Rače radničkim autobusom u 6,15 sati, pa dalje u račansku područnu školu u Sasovac. Sjeća se oštrih zima, ali ništa joj nije predstavljalo problem.
Ni autobus bez grijanja ni hladna učionica u koju je dolazila sat prije nastave. Iako bi domar naložio golemu željeznu peć, Ljubica je, prisjeća se uz osmijeh, poput ložača parne lokomotive u sat vremena znala ubaciti cijelu košaru drva, samo da bi njezini učenici sjeli u toplu učionicu. Nakon nekoliko godina zaposlila se u Bjelovaru, gdje će dočekati i mirovinu.
U Sasovcu je, kao i u Srijemu, imala kombinirani razred. U Srijemu je pod njezinim okom bio 21 učenik. Njih devet je pohađalo prvi, a 12 četvrti razred.
Bili su skromniji
- Kad sam počela raditi, učenici su bili skromniji i jednostavniji. Nisu poznavali slova, tako da smo najmanje cijelo prvo polugodište radili na predvježbama, s kojima su omekšali ruku kako bi mogli lakše oblikovati slova. Danas predvježbe traju jako kratko jer djeca znaju slova i brojke. Mislim da je ono bilo vrijeme romantike. Svako dijete je od kuće nosilo hranu koju su jeli pod velikim odmorom.
Danas je drugačije. Nove tehnologije su donijele mnoge promjene. To je neminovnost, ali jedno se ne mijenja, a to je da smo mi učitelji prva karika na dugom putu obrazovanja, koje je sve zahtjevnije, i stoga je odgovornost velika - povukla je paralelu dugu 42 godine učiteljica koju je njezin posao veselio i ispunjavao jednako prvog dana, kao i jučer dok je slagala knjige na klupe, ali i ispunjavala obaveze na svojem školskom kompjutoru.
Na rastanku nam je rekla da je pred njom još ova školske godina i da zna kako će mladi kolege nastaviti dobar obrazovni posao. Ljubica će se posvetiti nekom od svojih hobija. Čitanju, šetanju psa, ali će i više vremena provesti u društvu djece. Češće će otići do kćeri u Mariboru i sina u Rijeku. Njezin nemiran duh će je i dalje “tjerati“ da ponekad navrati u školu, kako bi se raspitala za svoje učenike. Kao što se i danas interesira i za one koje je zatekla u školskim klupama prije nekoliko desetljeća.