U Hrvatskoj je više od 2000 kapelica, crkvi i oltara posvećenih Bogorodici. Blagdan Velike Gospe privlači najveći broj hodočasnika u velika hrvatska prošteništa, a tom prilikom prisjećaju se i legendi o kipovima i slikama.
Najveća svetinja hrvatskog naroda, kip Majke Božje s Djetetom u naručju, čuva se u svetištu Majke Božje Bistričke, u crkvi Uznesenja Marijina. Crnu Madonu svake godine posjećuje više od 800.000 hodočasnika. Marijin kip u 15. stoljeću izradio je nepoznati pučki majstor po uzoru na svjetske gotičke madone. Posve od drveta, kip je visok 112 centimetara i crne je boje. Turci su 1545. nahrupili u kraj i doprli sve do Konjščine, a tadašnji župnik Benedikt je kao najveću vrijednost župe uzeo upravo taj kip i donio ga u crkvu svetog Petra i Pavla te je zakopao pod korom. Čamila je ondje 40 godina, sve do 1588. godine, kad ju je župnik pronašao. Marijin kip su ponovno skrivali 1650. godine kad ga je, strahujući od Osmanlija, župnik zazidao u prozor. Zagrebački biskup Martin Borković, podrijetlom iz bistričkoga kraja, prisjetio se kako je s majkom kao dječak dolazio pred kip crne Gospe i zajedno su joj se molili. Na njegovo izričito inzistiranje, uspjeli su 1684. godine pronaći kip i vratiti ga među ljude. Svečano su ga postavili na oltar 15. srpnja 1684. godine. Bilo je to veliko veselje, a zbog čudesnog pronalaska narod je kipu počeo pridavati velike moći.
Što je Marija Bistrica za sjever, to je Gospa Sinjska za jug Hrvatske. U Zagorju kip, u Dalmaciji slika. Svake godine na blagdan Uznesenja ondje bude više od 100.000 ljudi iz svih krajeva Hrvatske, ali i susjedne Bosne i Hercegovine, uz koju je priča o Gospi Sinjskoj usko povezana. Ne zna se tko je autor slavne slike. U narodu se širila predaja kako ju je naslikao osobno Luka Evanđelist, no istina je drukčija. Nepoznati mletački slikar u 16. stoljeću htio je odati počast Majci Božjoj i sav svoj talent iskoristio je kako bi je prikazao u najljepšem svjetlu. Nije crtao cijelu figuru nego samo glavu i poprsje. To je slika Blažene Djevice Marije od Milosti. Naslikana je na platnu dužine 58 centimetara i širine 44 centimetra. Prema nekim izvorima, slika se od samih početaka nalazila u Sinju, a fratri su je 1536., kako ne bi pala u ruke turskim osvajačima koji su tad haračili krajem, prenijeli u Ramu. Nosili su je kao nešto najvrednije što imaju. Povezanost s Ramom ostala je vrlo živa do danas jer ista je Gospa zaštitnica Rame i Sinja. Uz povijesne turbulencije, bijeg pred osvajačima i druge okolnosti, tek 1691. godine fratri čudotvornu Gospinu sliku vraćaju u Sinj.
Na desnoj obali Dunava smjestilo se Svetište Gospe od Utočišta, tj. Gospe Aljmaške. Njezina povijest vezana je uz nastojanja isusovaca u baranjskom selu Lug, koji su nakon osmanlijske okupacije vjernicima željeli ponuditi mjesto mira i molitve kojim će okrijepiti i osnažiti svoju vjeru. Zato su u Lugu 1687. godine sagradili crkvu Blaženoj Djevici Mariji već tad računajući kako će ondje biti svetište. U tu svrhu nabavili su Gospin kip s krunom na glavi. U lijevoj ruci je držala Dijete Isusa, a u desnoj žezlo. Međutim, 1704. godine kalvinisti, koji ne slave Gospu, prisvojili su crkvu i preuredili je, a isusovci, bojeći se kako bi Gospin kip mogao stradati, prenose ga u Aljmaš. Ondje su ga smjestili u skromnu crkvicu koja je postala novi dom za Gospu Prognanicu ili Gospu od Utočišta, kako su je isusovci nazvali. Za nju su ondje sagradili novu crkvu, a narod iz okolnih mjesta počeo je hodočastiti kako bi se pomolio pred kipom. Legenda kaže kako su je iz Luga umotanu u tkaninu pustili niz Dunav, a pronašla su je isusovačka braća potom pitajući narod želi li joj dati utočište u Aljmašu. Odatle naziv Gospa od utočišta.
Trsat je najstarije marijansko svetište s kontinuiranom tradicijom do današnjih dana. Vezano je uz franjevce. Legenda kaže kako su anđeli 10. svibnja 1291. godine prenijeli Bogorodičinu kuću iz Nazareta na Trsat.
U toj je kući arkanđeo Gabrijel Mariji navijestio da će začeti po Duhu Svetome. Vjernici su dolazili u velikom broju, a navodno je tadašnji trsatski župnik Aleksandar, inače čovjek iznimno lošeg zdravlja, neobjašnjeno ozdravio vidjevši kućicu. No jednako tajanstveno kako se pojavila, nakon tri godine kućica je nestala. Anđeli su je iz Rijeke 10. prosinca 1294. prenijeli u talijanski Loreto. Vjernici su zbog gubitka kućice bili neutješni, unatoč činjenici da su Frankopani ondje dali sagraditi kapelicu. Papa Urban V. 1367. godine stoga je u Rijeku poslao poseban dar, sliku Majke Božje nazvanu Majka Milosti kako bi podupro snažan kult štovanja Bogorodice koji se ondje razvio. Vjernici je smatraju čudotvornom. Nazvali su je Gospa Trsatska, a brojne zahvale uslišanih hodočasnika svjedoče kako se kroz zagovor Gospi pobožnim vjernicima ostvaruju molitve.
Ljudi dolaze po utjehu
U molitvama svakom je hodočasniku posjet svetištu osobni susret s Gospom. Utječu joj se kako bi doživjeli utjehu i mir te pronašli unutrašnju snagu za borbu sa životnim izazovima. Svako svetište ima i posebnu molitvu namijenjenu upravo Gospi koju ondje slave.