Prvo proljeće nakon 17 godina ljubavi i vjernosti s Klepetanom i 66 malih ptića koje su "podigli na noge" roda Malena slomljena krila provodi na krovu zgrade u Brodskom Varošu. Čeka svog Klepetana koji neće doći. Život ide dalje, možda joj neki drugi rodan sleti u gnijezdo i nastavi lijepu priču o vjernosti roda.
POGLEDAJTE VIDEO:
Svjetskim meridijanima nadaleko poznata prelijepa životinjska ljubavna priča između rode Malene slomljena krila i njezina rodana Klepetana u Brodskom Varošu ovoga proljeća, nažalost, nakon punih 17 godina nema i neće imati svoj nastavak. Klepetan ju je lani napustio samo mjesec dana nakon što je stigao u Slavoniju i pretpostavlja se da je uginuo.
POGLEDAJTE VIDEO:
Malo je reći kako su zacijelo tužni svi koji su godinama, svakog proljeća iznova, s oduševljenjem pratili tu lijepu ljubavnu priču i radovali se, svakako najviše Malenin skrbnik Stipa Vokić (73), i, dakako, sama Malena.
Otkada se to dogodilo, kada je Klepo, kako ga je od milja zvao Stjepan Vokić, nepunih mjesec dana od dolaska s afričkog Juga jednog dana jednostavno nestao, odletio i više se nije vratio, tuga i žal u dvorištu škole u Brodskom Varošu još traje.
- Danima i tjednima poslije toga, Malena ništa nije htjela jesti, samo bi s vremena na vrijeme tužno zaklepetala, sve dane ljeta i do kasne jeseni proboravila je na krovu i u gnijezdu nadajući se da će se Klepetan ipak vratiti.
- Pribojavao sam se da bi se zbog odbijanja hrane Malenoj nešto loše moglo dogoditi, morao sam ju kljukati, tek nakon dužeg vremena počela je pomalo jesti. Zimu je, kao i svih 20-ak godina unatrag, kad sam je pronašao na polju slomljena i propucana krila, provela u dvorišnoj zgradi varoške škole. Pazim na nju, ložim vatru u peći da joj ne bude hladno, nekako sam uspijevao, iako mi je mirovina vrlo mala, pribaviti joj hranu da se oporavi - rekao je Vokić i dodao:
- S prvim toplijim danima požurila bi drvenim stepenicama na krov, gnijezdo sam joj malo popravio, i tako dan provede na krovu gledajući u nebo. Siđe zakratko nešto pojesti i opet natrag na krov. Žao mi ju je gledati tužnu, ali nekako se nadam i priželjkujem da će s vremenom i ta tuga valjda proći.
Teško prihvaća da Klepetana više nema.
- Preteško je, ali ću se morati na to naviknuti. Brojčani zapisi olovkom datuma njegovih dolazaka iz Afrike i odlazaka na zidu zgrade u kojoj Malena boravi, ostat će mi tužna ali jako draga i vječna uspomena. Ostala mi je Malena, moram i dalje imati pravo ljudsko srce da joj pomognem. Po mome izračunu Klepetanu je bilo negdje oko 40 čovjekovih godina, za pticu poprilično puno, i priznali ili ne, blizu mu je bio kraj. Kod njih, roda, vrijedi ona "leti ili umri" i to je to, nepisano pravilo - dodaje.
Kao čovjeku skrbniku te dvije prelijepe, prepametne i brižne ptice ostaje mu utjeha da je Klepetan lani u proljeće ipak doletio kući, tamo gdje je i počeo svoj ovozemaljski život. U 17 godina uzajamne vjernosti i ljubavi Malena i Klepetan na svijet su donijeli i put juga Afrike otpremili čak 66 ptića, to je raritet kad su rode u pitanju i u svjetskim razmjerima.
- Imaju na što biti ponosni. Sreća u nesreći je da je tolike godine zbog slomljena krila jesen provodila sa mnom pa će tako biti i dalje. Njihovi brojni potomci dolijeću ovdje blizu, grade oni svoja gnijezda, svijet roda i svijet Malene i Klepetana živi i živjet će dalje ovdje u Brodskom Varošu i dalje. A hoće li Malenoj u gnijezdo jednog dana sletjeti neki "novi Klepetan", ne znam, možda. Priroda je to, sve je moguće - zaključuje Vokić.