Predstava “Dok nas smrt ne razdvoji” već je prošlotjednom premijerom osvojila Beograd. Komad je to autorice Mire Furlan, u režiji Mikija Manojlovića. Glumački su velikani prvi put u ulogama scenaristice i redatelja.

Zašto ste se prihvatili režije?

Razlozi nisu površni tipa ‘sad ću ja malo odlaziti i raditi nešto drugo u životu’. Pročitao sam komad prije tri godine u Čapljini, dirnuo me, obogatio, zabrinuo, potaknuo i poželio sam ga prenijeti na scenu. A režija pak nije ništa različitija od drugih stvari vezanih uza scenu. Samo drugi kut gledanja.

Zašto ste odabrali baš pjesmu ‘Osmijeh’ Drage Mlinarca da je pustite u predstavi?

Jer se u komadu govori o Grupi 220, unuka odlazi na njihov koncert. Nema bolje pjesme za tu vrst dramskog iskaza. Osim toga, to je jedna od njegovih pjesama koja nas je jako zadužila i obogatila.

Koja je vaša prva asocijacija na Grupu 220? Njihova glazba ili ljepota življenja tih vremena?

Godine su to koje me uvijek podsjete na vrijeme u kojemu je bilo pameti, inteligencije, talenta, poezije i hrabrosti. Nikako na utučenost, beznađe, sivilo. No pjesme Drage Mlinarca nikad nisam doživljavao kao ljepotu življenja, jer on je postavljao pitanja, istodobno sumnjao, imao čistoću, ironiju, čežnju.

Obično roditelji savjetuju djeci, no je li vama, ovaj put, koji savjet dala vaša kći, redateljica, Čarna?

Nije, nema vremena, bavi se djetetom. Njezin sin i moj unuk Ognjen ima godinu dana, a ja još nemam taj potpun i pravi osjećaj da sam djed. Kada Ognjen osvoji tutu tad ću ga se dohvatiti, onda će biti vrijeme da se družimo više nego do sada.

Je li vam europski teatar draži od holivudskih blockbustera, glamoura?

Bliže mi je društvo čiji sustav vrijednosti katkad cijenim. Danas se, nažalost, sve pretvorilo u marketing i novac. Bilo je prigoda da zaigram u Hollywoodu, ali dosad od tamo nisam dobio ponudu koju ne mogu odbiti. Onu koja je ravna mom odnosu prema glumi.

>> Više pročitajte u Expressu