Gotovo 30 posto djece su žrtve zlostavljanja i zanemarivanja u obitelji. Mališani su to koji žive u nesređenim obiteljima u kojima caruju alkohol, droga i nebriga roditelja. Prvi na udaru, dakle oni koji trebaju spriječiti zlostavljanja i izbaviti djecu iz pakla obitelji, su centri za socijalnu skrb. 

Nerijetko su na udaru kritike jer, smatraju mnogi, ne čine ništa ili (pre)malo, nisu ažurni, stručni, osjetljivi. Jesu li socijalni radnici pogriješili, bili prespori ili su, kako to vole reći, “predmet” imali pod kontrolom u slučaju zaprešićkih djevojčica Petre (12) i Iris (10) Galić, tek će se vidjeti. 

Roditelji su novinarima ispričali jednu priču i najavili borbu za curice, no pozadina je drukčija. Centar je šest godina znao da djevojčice žive u neprimjerenom okruženju, ali ih, sve do sada, nisu ni pokušali izuzeti iz obitelji. Oduzimanje djece, barem tako tvrde u Ministarstvu socijalne politike i mladih, nije jednostavno. 

Zakoni ne idu na ruku djeci, a i socijalnim radnicima, kako sami priznaju, oduzimanje djece roditeljima je krajnji cilj. A postupak traje. Za neku djecu predugo. 

- Svatko je dužan obavijestiti centar o kršenju dječjih prava. Nakon dojave, pa čak i anonimne, socijalni radnici izlaze na teren. Ako su dojave točne, obavještavamo policiju i poduzimamo sve kako bismo zaštitili interese djece. Stručni tim - socijalni radnik, psiholog i pravnik, odlučuju o mjerama – pojašnjavaju nam u resornom ministarstvu. 

Roditelji prvo dobiju pismeno upozorenje. I tada počinje birokratski postupak...

>>> Više pročitajte u 24sata Expressu.