Tata Krešimir tog je dana jedini put odjenuo časničku odoru Jugolinije. Imao sam sedam godina, a brat 11. Čvrsto smo ga držali za ruke. Mama je brišući suze ridala dok su na riječkoj Žabici u more polagali vijenac za 32 člana posade broda Dunav riječke Jugolinije. Bilo je to nakon što su tadašnje vlasti objavile da je brod nestao. Bilo je tužno i mučno svima, ali najgore je bilo obiteljima nestalih pomoraca. Najveća je to i najzagonetnija tragedija hrvatskog pomorstva.
Dunav je te 1980. bio brod star sedam godina. Sagrađen je u talijanskoj La Speziji i služio je za prijevoz sipkog tereta. Bio je dug 179, a širok 22,9 metara. Mogao je razviti brzinu od 15 čvorova. Imao je sedam pregrada ispred strojarnice. Bio je prvi brod za prijevoz sipkog tereta u Jugolinijinoj floti. U Panami je ukrcao teret. S Dunava se ondje iskrcao jedan od pomoraca, a u Long Beachu ukrcao se Bartol Perušić (45), vođa stroja iz Podćudnića. Brod je zaplovio 20. listopada 1980. iz kanadske luke Hamilton. Pristao je u američkoj luci Hampton Roads, a 9. prosinca doplovio je u Los Angeles, gdje je popunio zalihe goriva nužne za 10.000 kilometara dugu plovidbu preko Tihog oceana. Prevozio je 12.000 tona čeličnih proizvoda, 11.000 tona papira i druge robe prema kineskoj luci Tsingtau. Nakon 20 dana plovidbe Tihi ocean prestao je biti tih. Vjetar brzine 140 kilometara na sat zapuhao je s istoka, u pramac Dunavu. Valovi su bili golemi. Nevrijeme je bjesnjelo u krugu od 800 nautičkih milja. Dunav je posljednji put dao svoju točnu poziciju 23. siječnja, koju je zaprimila američka organizacija AMVER, koja redovito prati brodove. Prema tim podacima, na odredište je trebao stići 31. prosinca. Do 28. prosinca 1980. brod je još bio u kontaktu s vanjskim svijetom. Radiotelegrafist Milan Tišma javio se Jugoliniji 27. prosinca oko 20 sati da su upali u teški uragan i da su valovi visoki 15-ak metara. Oko 23.30 sati javio je da je uragan oštetio brod i da su krenuli prema japanskoj luci Yokohami. Milanov brat Božo tada je bio u Jugoliniji. Tada je posljednji put čuo bratov glas.
Dunav je uspio biti u kontaktu s drugim hrvatskim brodom, Banijom Atlantske plovidbe iz Dubrovnika. No nade da će doći do Yokohame bile su male. More je prodrlo u pramčano skladište, prednje dizalice su slomljene, a stabilnost broda na tako velikim valovima opasno je narušena. Jugolinija je tek 2. siječnja 1981. izvijestila da nema komunikaciju s brodom. Na kraju se oglasila 10. siječnja 1981. te je brod i posadu službeno proglasila nestalima. Rekli su da je potraga trajala 14 dana. No nije. Akciju traganja vodila je japanska Agencija za pomorsku sigurnost koja je izvijestila još 4. siječnja da su pretraživali jednim patrolnim brodom i trima zrakoplovima te da su, s obzirom na negativne rezultate, potragu zaključili u zalaz sunca 1. siječnja 1981. Poslije su svi brodovi koji su tuda plovili motrili na moguće tragove, no bez rezultata. Onuda je prošao i japanski tegljač Sun Arrow, koji je tražio dio japanskog tankera Onomici Maru, a koji je poslije susreta s brodom splitske Jadranske slobodne plovidbe “Moša Pijade” tražio Dunav na povratku u Japan. Kapetan Dunava postupio je prema pravilima koja nalažu da se u slučaju oštećenja plovi prema najbližoj luci spasa, a to je bila Yokohama. Prema nekim analizama, da se Dunav okrenuo u krmu, niz vjetar bi doplovio u mirnije vode. Tada bi se mogao spojiti s bazama Amerikanaca koji bi mu pomogli. Nažalost, to će ostati tajna. Smatra se da Dunav počiva na dnu - na 6000 metara dubine.