Tata se nadao da će ga naći. Išao je na sve razmjene. Zadnja je bila na Veliku Gospu 1992. godine. Tamo je sreo čovjeka koji mu je rekao da je Ivan Župarić bio s njim u zarobljeništvu i da je ostao u drugom autobusu.Je li možda zabunom zamijenio našeg rođaka Iliju Župarića i našeg Ivana ili je Ivan stvarno bio u tom autobusu koji je netragom nestao i kojeg više nitko ne spominje, to je ono što je ostalo u zraku i ne da mira. Možda je zaista bio korak do slobode, do nas, do kuće, a onda su ga vratili u taj mrak i nestao je zauvijek, pripovijedala nam je 2019. godine Snježana Župarić (42), sestra nestalog Ivana Župarića, pripadnika PU Vukovarsko-srijemske, koji se još vodi nestalim.
POGLEDAJTE VIDEO
Kad se Ivan prijavio braniti Hrvatsku, imala je 15 godina. Nije puno govorio o tome, nije pitao za dozvolu, samo se prijavio.
- Tih dana prije nestanka iz Zagreba sam došla roditeljima u Posavske Podgajce. Ivo je s dečkima iz policije bio na vježbama gađanja u Rastovici. Prvo su trebali ići u Tovarnik, ali su poslali drugu grupu. Svi su tamo izginuli. Kad je prva ekipa otišla u Tovarnik, moj brat je pušten kući sa svojom grupom. Stigao je 29. rujna te se sjećam da je bio napet i zabrinut. Nije nam htio reći kamo ide, iako je vjerojatno znao. Presvukao se, večerali smo. Pala je noć i netko je došao po njega, rekao mu da uzme svu opremu. Pozdravio se s nama i otišao u mrak. Sjećam se da je bila mrkla noć, bez mjesečine. U daljini se čula tutnjava granata koje su padale uokolo. Idući dan su navodno poslani u Bogdanovce. Tamo su upali u zasjedu. Glavni zapovjednik je odmah poginuo. Neki su se još držali, ali tijekom drugog velikog napada svi su nestali - prisjetila se kobnog dana sestra Snježana.
- To sam čula od susjeda koji je bio u toj grupi i koji je iznenada došao ranjen kući. Rekao je da idemo u policiju raspitati se za Ivana jer su u Bogdanovcima izginuli skoro svi. Bila sam u šoku. Rekla sam mami da nije dobro, da moramo ići tražiti Ivana. U policiji su nam samo rekli da su dečki te noći napadnuti u Bogdanovcima, nekoliko ih je nestalo, a za Ivana se ne zna ništa. Ne znamo gdje je stradao, kako, nema podataka ni da je zarobljen, ni gdje je tijelo, niti itko od prijatelja može potvrditi da ga je vidio mrtvog, ranjenog... Nismo dobili nikakav podatak od kojeg bismo mogli krenuti tražiti - rekla nam je Snježana. Njezina majka Sofija tada nam je rekla da i dalje gleda kroz prozor i čeka da joj se sin vrati. Njezinu tugu ništa ne može umanjiti.
- Zadnji put sam ga vidjela dva dana prije nestanka. Presvukao se, odmorio i zajedno smo večerali. Čim je pao mrak, pokupio je svoj ranac. Izašla sam ga ispratiti, no nešto me kopkalo. Rekla sam mu: 'Ajde se ti Ivo vrati u kuću, nemoj ići'. Nasmijao se i rekao: 'Zbogom majko'. Više se nije vratio. Ne znam hoću li dočekati da saznam istinu, da mi ga nađu i vrate - kroz suze nam je pričala Sofija, dok je milovala Ivinu fotografiju snimljenu nekoliko dana prije nestanka. Priznala nam je da ga često sanja, nasmijanog, kako u civilnoj odjeći trči prema njoj.
- Kažem mu:"Sine, vratio si se!" On se smije. Dođe mi da se i ne probudim - priznala nam je Sofija nadajući se da će naći barem njegove kosti.