To je to što me zanima!

"Naš Marjan se ukrcao u bus i više ga nikada nismo vidjeli..."

TUGA RODITELJA: Sašo je imao tri godine kad mu je otac Marijan (28) otišao braniti Vukovar. Nije se nikad vratio. Za Marijanom i danas tuguju i roditelji
Vidi originalni članak

Naša agonija traje od pada Vukovara, kad sam izgubio sina Marijana. To treba izdržati. Ja se ne mogu rasplakati. Nisam mogao plakati ni kad mi je majka umrla. Ali baš zbog toga što ne mogu plakati meni je teže pri duši i srcu. Čovjek se rasplače i tu tugu nekako izbaci iz sebe. A ja to ne mogu izbaciti, to me već 27 godina izjeda, slabašnim glasom govori Mirko Vučak (82) iz Babinca, maloga sela kraj Varaždina.

POGLEDAJTE VIDEO:

Sin Marijan bio je školovani policajac. Otac ga je 9. rujna 1991. godine odvezao pred varaždinsku policijsku postaju, odakle je s kolegama krenuo za Vukovar.

- Ispred policijske postaje čekala su četiri autobusa. Pozdravio sam se s njim, on se ukrcao u autobus i više ga nikad nisam vidio. U Vukovaru prije nije bio i iz njega se više nikad nije vratio. Njihov položaj bio je na Mitnici. Čuo sam da su tog 4. studenog 1991. njih 12-orica bili u podrumu bez prozora. Opkolili su ih četnici. Marijan je zapovijedao svojom grupom i prvi je izašao iz podruma. Navodno su ih sve ubili - govori tužan otac. Njegova supruga Anđela (80) na spomen sina ne može zadržati suze. Dok joj rečenice prekida plač i rukama otire suze s lica, prisjeća se posljednjih trenutka s neprežaljenim sinom.

- Dan prije odlaska došao je kući s puškom. Pitala sam ga: ‘Marijane, što je to?’. A on mi je odgovorio: ‘Mama, sutra idem na teren u Vukovar’. Sljedećeg jutra čula sam ga kako silazi stubama, a potom se vraća. Nešto je zaboravio. Pitala sam ga: ‘Marijane, zašto si se vratio? Ljudi kažu da je to nesreća’. I, eto, nikad se nije vratio kući - otirući suze govori Anđela. Dok sjedimo u njihovoj toploj kući u Babincu, Anđela ne prestaje plakati. Tuga za nestalim sinom je pregolema.

Silno je želio biti policajac

Čim mu spomene ime ili se pokuša prisjetiti njegova dragog i umiljatog lica, ne može zaustaviti suze ni izustiti riječ. A Marijan je još od djetinjstva silno želio postati policajac. Nakon završene osnovne, završio je Srednju policijsku školu u Zagrebu i s ponosom nosio plavu uniformu. Radio je u policijskim postajama u Kumrovcu, Murskom Središću, a potom u Varaždinu. Mirko kaže da je mjesec dana prije odlaska u Vukovar imao žuticu. Pokušao je sina nagovoriti da preda liječničke papire i izbjegne odlazak u Vukovar, no Marijan nije želio ostaviti na cjedilu kolege. Nije ih mogao niti želio iznevjeriti.

Zadnji razgovor sa sinom

- U to vrijeme nije svaka kuća imala telefon. Marijan nas je na susjedov telefon zvao 27. listopada 1991. godine. U tom razgovoru pitao sam ga ima li što za jesti i ima li municije. Odgovorio je da tu i tamo dobiju kruh, a municije imaju koliko uspiju sačuvati za sebe. To je bio naš zadnji razgovor i više se poslije nismo čuli - prisjeća se Mirko i dodaje da su sve vrijeme do pada Vukovara bili u strahu za sina. Iako su Marijanovu ekipu trebali zamijeniti drugi policajci, u Vukovar nisu mogli ući te su se vratili u Zagreb.
Marijan je rođen 21. prosinca 1963. godine. Živio je sa suprugom i tad trogodišnjim sinom Sašom u stanu u Čakovcu. Kako bi im omogućio što bolji život, sagradio je kuću s velikim dnevnim boravkom, kuhinjom, kupaonicom i tri spavaće sobe u potkrovlju.

- Njegov sin Sašo isti je on. Kad ga vidim, kao da vidim sina. Bio je premalen da se sjeća oca, no o njemu smo mu puno pričali te ga zna po fotografijama i iz naših priča. Poklonila sam mu sve očeve stvari. Iako vrijeme prolazi, bol za Marijanom ne jenjava. Često ga sanjam da dolazi kući i u snu je onakav kakav je bio - nasmiješen i vedar. Ne mogu vam riječima opisati kakva je to radost bila kad smo sanjali da nam je došao na vrata. A onda sam se probudila, osjetila strašnu prazninu i shvatila da ga nema - otirući suze priznaje Anđela. Kad je oslobođen Vukovar, obitelj Vučak obišla je dvorište u kojemu se nalaze kuća i podrum u kojemu je njihov sin bio s kolegama policajcima. Osjećali su se, svjedoči, jezivo.

Posjetili mjesto ubojstva

- Na Mitnicu smo došli s Bedemom ljubavi. Odveli su nas baš na to mjesto gdje je Marijan s kolegama proveo svoje posljednje trenutke i gdje je ubijen. Vidjeli smo dućan kraj te kuće u koji su često zalazili, a oni su bili straga u podrumu. Vlasnik tog objekta je bio Srbin i naši su nas upozorili da ne govorimo. Zašli smo u dvorište. U taj podrum nismo mogli ući, s lijeve strane bila je ruševina, a na tu kuću nije ispaljen ni jedan metak. Srpske kuće i njihova crkva bile su čitave - pripovijeda Mirko. Svijeće pale, kažu, gdje god dođu. Uglavnom na groblju i kraj središnjih križeva.

- Teško je kad izgubite dijete. To je neopisiva bol. Osim Marijana, imamo i kćer Jasminku (49). Ona je također bratov nestanak vrlo teško podnijela. No već je tad imala sina koji ju je gurao dalje. I kad sad razmislim, što će meni ova kuća i vikendica? Cijeli život radio sam i stvarao te odlučio ovu kuću ostaviti Marijanovu sinu Saši, a vikendicu Jasminkinu sinu. Tako da sam sve podijelio unucima. I mislim da sam dobro napravio - zaključio je Mirko.

Idi na 24sata

Komentari 106

  • icebe 20.01.2019.

    Viteže , suza mi krene kad vidim da jednog Reinera danas nazivaju vitezom , a za vaše kosti se ne zna... gdje je on bio kad je Hrvatska mladost ginula na braniku svoje domovine ...

  • dvadesetčetverosatnivirusić 20.01.2019.

    nije ovo članak za politikanstvo , sarkazam, niti šalu...izgubiti dijete, brata ili sestru a ne znati gdje i kako se to desilo je najgora noćna mora, to te izjeda, to ostavlja vječnu prazninu , tračak nade koja nema kraja...užas

  • nori 🖖 20.01.2019.

    Pitajte yuzbića i slične🐽

Komentiraj...
Vidi sve komentare