Na istoj utakmici Torcida je osudila sustav koji je doveo do toga da ubojica iz Drniša bude na slobodi i istodobno odala počast preminuloj otmičarki putničkog zrakoplova čija je akcija u ime slobodne Hrvatske dovela do smrti američkog policajca.

"Dobro došli u državu u kojoj povik donosi mjesec dana istrage, a ubojstvo novu šansu za život", pisalo  je na Torcidinom transparentu prošlog vikenda, a neposredno nakon toga i poruka "Zajedno ćemo stvoriti slobodnu Hrvatsku. Julienne Bušić 1948-2026.".

Dakle, rječnikom Torcide, dobro došli u državu u kojoj nogometni navijači (?) osuđuju ubojicu, a slave teroristicu.

Naravno, isto su učinili i Torcidini suparnici s Maksimira koji su na proslavi naslova prvaka Hrvatske objavili svoj  oproštaj od Julienne Bušić porukom "45 godina zatvora vaš su zalog da vas Hrvati vječno pamte. Julie, počivaj u miru".

To bi, dakle, trebali biti hrvatski heroji, a ne zločinci.

"Hrvatska vojska"

I to "heroji" stavljeni u isti kontekst sa žrtvama Bleiburga kojima se Bad Blue Boysi i Torcida redovito klanjaju, podižu transparente, odaju počast i objavljuju poruke o tome da "Povijest pamti, povijest ne prašta, to je rana koja ne zarasta" ili jednostavno "U čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci, svibnja 1945.".

Premda to nije bila hrvatska, nego nacistička vojska, zločinački, genocidni režim koji je tobože u ime Hrvatske istrebljivao pripadnike drugih nacija i vjera, kao i nepoćudne pripadnike hrvatskog naroda, trgujući istodobno hrvatskim teritorijem i hrvatskim interesima.

Taj režim zauvijek je ostavio stigmu na savjesti hrvatske nacije i hrvatske države, kao što je to učinila i Julienne Bušić sa svojim suprugom Zvonkom Bušićem i još dvojicom sudrugova s kojima je 1976. godine otela američki putnički zrakoplov i podmetnula bombu koja je ubila američkog policajca.

"Ajmo ustaše"

Kad se pritom uzme u obzir činjenica da pripadnici Torcide nesmetano skandiraju "ajmo ajmo ustaše", dok Bad Blue Boysi na tribinama okrivaju transparent s natpisom "Za dom spremni" (kao provokaciju upućenu zagrebačkom gradonačelniku Tomislavu Tomaševiću), te da su obje navijačke skupine odavno poznate po slavljenju hrvatskih ratnih zločinaca i ratnih zločina, očito je da se u toj populaciji koja nastupa kao vox populi povlači razdjelnica između zločina.

Zločini počinjeni u ime Hrvatske i zločinci koji su nastupali u interesu Hrvatske, bit će slavljeni, uzdizani, veličani, proglašavani najvećim Hrvatima, odavat će im se počast ili slati poruke podrške. 

Jer hrvatska država, po mišljenju navijačkih skupina, ali i ne samo njih, oprašta zločine počinjene u njezino ime i prigrljuje zločince osuđene zbog te iste države, jer država mora biti iznad svega.

Kao što se ustaška vojska koja je ratovala uz Hitlera i Mussolinija, ali i uz Dražu Mihailovića, sve otvorenije proglašava hrvatskom, kao da ona druga, antifašistička, pobjednička, saveznička vojska s generalom Franjomk Tuđmanom nije bila hrvatska.

Radila za hrvatsku državu

Juliene Bušić bila je samo par godina nakon izlaska iz američkog zatvora djelatnica hrvatskog veleposlanstva u Washingtonu,  zatim i savjetnica predsjednika Franje Tuđmana, a podržala je i predsjedničku kandidaturu Kolinde Grabar Kitarović čime je dobila legitimitet u javnosti i priliku službeno zastupati državu u čije je ime počinila teroristički čin.

Sada se njezino ime slavi i veliča, čak i u izrazu sućuti premijera Andreja Plenkovića obitelji žene koja je "istinski voljela Hrvatsku", kao što se veličala smrt Slobodana Praljka nakon izricanja presude u Haagu, kao što se odbacuju osuđujuće presude hrvatskim časnicima za ratni zločin, a slave oslobađajuće presude suda koji se proglašavao antihrvatskim.

Hrvatska država godinama je zataškavala zločine u Domovinskom ratu i pronosila mantru o tome da "Hrvat u obrambenom ratu ne može počiniti ratni zločin", pa smo dobili mnoge sudske presude, uključujući i presudu Mirku Norcu zbog egzekucije stare žene u Lici.

Ne slave osloboditelje

Zanimljivo, navijačke skupine ne slave oslobađajuće partizanske postrojbe koje su ujedinile hrvatski teritorij u granicama u kojima je Hrvatska izborila međunarodno priznanje 1991. godine, već slave zločince koji su u ime hrvatstva (a zapravo u ime Hitlera i Mussolinija) ubijali, mučili, zlostavljali, istrebljivali, palili kuće i ubijali žene i djecu, da bi na kraju pobjegli od partizanskih snaga.

Torcida i Boysi slave zločince i teroriste koji su iza sebe ostavljali žrtve, širili strah i nasilje, dok istodobno osuđuju ubojice iz Drniša.

Ali čak i to čine u vlastitom, sebičnom interesu.

Torcida se oglasila protiv sustava koji "ubojstvu daje novu nadu za život", ali i u kojoj "povik donosi mjesec dana istrage", referirajući se pritom na vlastite članove koji se nalaze pod istragom zbog povika koji su - ustaški.

"Ultimativno hrvatstvo"

Tako ispada da se Torcida buni protiv drniškog ubojice kako bi se izborila za svoje pravo da urla "ajmo ustaše" i "Za dom spremni".

Jer i to se, pored slavljenja žrtava Bleiburga i pored oproštaja s otmičarkom zrakoplova, smatra ultimativnom manifestacijom hrvatstva. 

"Dok imamo opravdanja, alibije i slavljenje zločinaca, imat ćemo samoregrutiranje novih psihopatskih snaga", poručio je prije nekoliko dana psihijatar Ante Bagarić. 

I upravo tome smo svjedočili na tribinama Poljuda i Maksimira prošlog vikenda.