Za Preko na otoku Ugljanu taj dan bio jedan od najtužnijih dana koji je ikad zadesio njihovo mjesto. One su bile nečije majke, supruge, nečije kćeri i unuke. Nije bilo familije koju taj tragični događaj nije dotaknuo. Prošlo je više od 130 godina, ali Preko ne zaboravlja svoje lavandijere.
Njih 16 smrtno je stradalo 2. studenog 1891. godine u sedam ujutro nedaleko od Galevca, lokalno znanog kao Školjića, otočića udaljenog od Preka tek 85 metara.
Na brodu kojega je prevrnulo orkansko jugo bio je 31 putnik, sedam muškaraca i 24 žene. Poginule pralje bile su u unutrašnjosti broda. Tamo su se sklonile od nevremena kako bi zaštitile čisto rublje kojeg su prale za gospodu u Zadru.
Bile su zatvorene palubskim poklopcem i nisu imale šanse. Najstarija lavandijera među njima imala je 75, dok je najmlađoj bilo tek 14 godina. Stradale su i dvije trudnice.
A ovo su one, 16 lavandijera o kojima pišemo: Matija Babin, Jakova Dorkin, Ivana Dorkin, Luce Dorkin, Tomica Dorkin, Tonina Dorkin, Bara Jurin, Gašpa Jurin, Ivana Lovrić, Šimica Lovrić, Matija Markulin, Matija Martinov, Stoša Mašina, Tomica Matacin, Gašpa Matacin i Kate Mazić.
Njihova priča nije samo priča o jednoj tragediji, njihova priča svjedok je jednog vremena u kojem se živjelo teško i putovalo dugo, u uvjetima koji su novim generacijama naprosto nezamislivi.