Bila bih zahvalna do Boga da mi netko kaže bar neku informaciju o mojem nestalom suprugu Domagoju. To sve ove godine čekamo i moja djeca i ja, rekla nam je 2018. Iva Kvesić (77). Nažalost, nije dočekala Domagojev pronalazak. Iva je u ponedjeljak preminula, a u utorak će biti ispraćena na vječni počinak. O nestalom suprugu, Vukovarcu, oduvijek joj je bilo teško govoriti. Iako su lijepim i mirnim životom živjeli u vukovarskom naselju Lužac, radili u Borovu i podizali djecu, Domagoj ju je 1991. uspio nagovoriti da s djecom ode na sigurno. On je ostao u gradu.
POGLEDAJTE VIDEO:
- Nitko od naših susjeda pravoslavaca nije pokazivao da će biti rata. Družili smo se i pomagali jedni drugima. Tek jedan od njih, kad bi se napio, znao bi vikati: 'Ja sam Srbin, ajde izađite'. Moj muž bio je uvijek sabran i nikad na eskapade pijanog čovjeka nije obraćao pažnju. No taj susjed, kad je bio trijezan, uvijek bi nam pomogao kad bi nam nešto trebalo. Tog dana kad nas je suprug ispraćao za Hercegovinu, govorio mi je: "Nikome ništa nisam napravio. Ako bude gore, eto i mene za vama". S nekoliko susjeda bio je u jednoj kući u našem kvartu i, kad su čuli da su arkanovci ušli u ulicu, svatko je otišao na svoju stranu. Svi su pronađeni, a mog muža nema do danas - kroz suze nam je govorila Iva.
Sve ove godine pokušavala je složiti mozaik o tome što se s njezinim mužem događalo posljednjih dana prije pada grada. Zaustila bi, no suze bi joj oblile lice već i na spomen suprugova imena.
- Oprostite, ali ja i dan danas o njemu ne mogu govoriti. Bio je duša od čovjeka svima nama. A da nije bio sa svakim dobar, možda bi danas bio i živ - otirući suze govorila nam je Iva.
A njezina kći Maja Čulumović o ocu je govorila sa silnim ponosom i ljubavi u glasu. Bila je tatina mezimica, toliko željeno dijete. Sve što je vezano za njezina tatu obavijeno je silnom ljubavlju. Na naš poziv skupila je hrabrost i u Vukovaru obišla kuću u kojoj je provela djetinjstvo te iz koje je ponijela samo lijepe uspomene na oca, Domagoja Kvesića.
- Tatu sam posljednji put vidjela u kolovozu 1991. godine kad nas je pratio na kolodvor. Na biciklu je vozio naše stvari i nekako se u zraku slutilo da je to naš posljednji susret. Pamtim njegov čvrst zagrljaj, suze u očima i njegove riječi: 'Čuvaj se' - prisjetila se Maja posljednjeg susreta s ocem.
Kako se ratni vihor počeo kovitlati Vukovarom, prisilio ju je da ga napusti. Kao 16-godišnjakinja napustila je obućarsku srednju školu te s deset godina starijim bratom Tihomirom i majkom Ivom krenula u Hercegovinu, na sigurno.
- Nestanak oca jako me obilježio. I zdravstveno i emotivno. Ja sam u ocu imala i najboljeg prijatelja i bio mi je sve na svijetu. Tati sam mogla reći sve tajne bez nekog straha da će me osuditi. On je meni svojim životom davao primjer svaki dan. Bio je čovjek koji nikad nije podigao glas, davao je toliko ljubavi iz koje možeš samo učiti. Naučio me da ljubav otvara sva vrata i tako se trudim živjeti i danas. Ljubavlju mi je sve dao i bio mi je pokazatelj kako dalje. Ja nikad nisam čula mamu i tatu da se svađaju.Teško su živjeli, radili u smjenama i, kad bi moja mama došla kući s posla, nju je čekala večera, čaj, nosio joj je lavor da opere noge, išao bi joj grijati krevet da joj bude toplo kad legne. Ali to je bio moj tata. Takav je bio suprug, takav je bio otac i takav je bio susjed - nizala je Maja dok su joj se suze caklile u očima.
Iako je godinama mislila da joj je Zagreb tek usputna postaja, ondje je savila dom i zasnovala obitelj. No bol zbog nestalog oca i dalje je jaka i prisutna.
- Nikad nisam htjela pamtiti zagrebačke tramvaje i ulice jer sam mislila da ću ostati još malo i vratiti se doma. Ali, nažalost, to se oduljilo i tek nakon nekoliko godina shvatila sam da ću ovdje ostati živjeti. Dok god su postojale razmjene, postojala je i ona neka nada da će mog tatu negdje pronaći. Drago mi je zbog svih ljudi koji su pronašli svoje najmilije, ali nestankom mog tate meni se srušio cijeli svijet. Obilazili smo Crveni križ, Upravu za zatočene i nestale, u Kockici gledali neke fotografije ostataka i stvari ne bismo li nešto prepoznali. Bilo je teško i stresno, ali na tim slikama ništa nismo prepoznali. Trudila sam se čuti neku informaciju, no nitko mi ništa nije dao za što bih se mogla uhvatiti - zagledana u daljinu govorila je Maja.
I danas je u njoj, kaže, jedan posto nade da će njezin otac odnekuda doći. Boli je što su joj sve obiteljske slike izgorjele s vukovarskim domom.
- Jako bih voljela da imam bar jednu sačuvanu fotografiju s ocem. I boli me što nemam niti jednu. Čak sam napisala i pjesmu ‘Nemam’, u kojoj opisujem kako se zbog toga osjećam. No najvažnija fotografija s ocem pažljivo je čuvana u mojem srcu - priznala je nam Maja. Jedino što zna je da je krajem listopada 1991. godine njezin rođak krenuo kroz kukuruze prema slobodi. I njezin je otac bio u tom autu, ali je rekao: “Stanite, ja ne idem. Nikome nisam ništa napravio”. Izašao je iz auta i vratio se kući. I tu mu se gubi svaki trag.