Kabarateska pjevačica Berthe Antonine Mayne živjela je u Belgiji i nastupala u kabaretima diljem Bruxellesa.
Kretala se u krugovima onih koji su uživali u tjelesnim užitcima te bila je poznata kao "žena koju se često moglo vidjeti u društvu ljudi koji su voljeli jesti i piti i uživati u životu".
Imala je 25 godina kada se ukrcala u najveći putnički brod na svijetu.
Naime, krajem 1911. godine upoznala je kanadskog milijardera Edmonda Baxtera (24) i strastveno se zaljubila u njega. Baxter je imao bogate roditelje a po zanimanju bio je hokejaš.
No nakon nekoliko ozljeda oka koje su mu naštetile vidu, prekinuo je profesionalnu karijeru i postao trener. Otputovao je u Europu sa majkom i sestrom, a u SAD su se planirali vratit na Titanicu.
Berthe i Baxter viđali su se tek nekoliko mjeseci, no odlučili su otputovati zajedno. Naravno, bili su smješteni u kabine 1. razreda.
Pjevačica je bila naprosto oduševljena putovanjem na superluksuznom i 'nepotopivom' brodu kojeg su zvali 'brod iz snova'. Vodio JU JE u sasvim novi život i novi svijet o kojem je slušala uzbudljive priče.
No u tom luksuzu nije uživala dugo. Kad se brod zaustavio usred ničega njezin voljeni Baxter je otišao vidjeti što se događa.
- Dogodila se nesreća, no sve je u redu - rekao mu je kapetan Titanica John Smith.
No, kapetan je odjurio na most, a Baxter je krenuo po svoju obitelj i pojaseve za spašavanje. Brzo ih je izvukao iz kabine.
Htjela se vratiti na Titanic po nakit
Mayne je obukla dugi vuneni kaput preko spavaćice i ukrcala se zajedno sa Baxterovom majkom i sestrom u čamac za spašavanje broj 6. No, nije se htjela u njega popeti bez Baxtera, i govorila je kako se mora vratiti u kabinu po nakit koji joj je ostao.
Dok je brod brzo tonuo, američka filantropkinja i pripadnica visokog društva Molly Brown odgovorila ju je od te sulude ideje.
Baxter je njoj, majci i sestri mahao s broda dok su ih u čamcu spuštali u more. To je bio posljednji put kad su ga vidjeli. Njegovo tijelo nije bilo među onih nekoliko koje su pronašli nakon što je Titanic potonuo.
Nakon tragedije Berthe Mayne neko je vrijeme ostala s tugujućom obitelji a nakon toga preselila se u Pariz i nastavila svoju karijeru. Nikada se nije udala.
U mirovini se vratila u Bruxelles. Uživala je u bliskom odnosu sa nećakom i ostalim članovima obitelji. Ipak, njeni najbliži nisu vjerovali u njezinu priču i tek nakon njezine smrti 1962. godine, povjerovali su kako je istina. Dok su pregledavali njezine stvari, nećak je pronašao kutiju za cipele prepunu uspomena, pisama, fotografija i sl. I u njoj dokaze njezinog putovanja Titanicom.
Titanicova 'zla kob'
Fenomen praznovjerja i 'zle kobi' kod Titanica je izuzetno naglašen unatoč činjenici da se nakon svake poznate velike katastrofe uvijek jave oni koji su "predvidjeli" da će se tako nešto dogoditi.
Puno prije no što se uopće pojavila ideja o gradnji Titanica, američki pisac i časnik trgovačke mornarice Morgan Robertson napisao je roman Futility (Uzaludnost), poznat i pod naslovom The Wreck of the Titan (Olupina Titana).
U svojoj knjizi, čak 14 godina prije stvarne tragedije, Robertson opisuje najveći i najmoderniji "nepotopivi" brod koji sredinom travnja kreće na svoju prvu plovidbu preko Atlantika, želeći srušiti brzinski rekord. Brod udara u santu leda i tone. Način i mjesto sudara, kapacitet, broj putnika, dimenzije broda, maksimalna brzina, tonaža, broj čamaca za spašavanje - sve se to sablasno podudara s još neizgrađenim Titanicom. Da podudarnost bude veća Robertsonov fiktivni brod zvao se - Titan! Iako je još živio u vrijeme katastrofe, nikada nije objasnio nevjerojatnu sličnost stvarnih događaja s njegovom novelom.
Na početku gradnje broda u irskom Belfastu, nekolicina radnika katolika prepoznala je loš predznak. Broj narudžbe za Titanic bio je 3909 04, a neki su ga smatrali nesretnim jer je reflektiran u ogledalu i rukom napisan sličio natpisu "NO POPE" (bez pape) te su vjerovali da brod nema božji blagoslov, piše u Slobodan Novaković svojoj knjizi 'Hrvati u katastrofi stoljeća'.
Zanimljivo je i da je horoskop za one rođene 31. svibnja 1911. u 12.15 sati (datum i sat porinuća Titanica u more) na koordinatama 54°36'N,5°56'W (koordinate Belfasta) predvidio nesreću na putu, tugu i gubitak bliskih ljudi.
Neposredno prije prvog putovanja Titanica nevjerojatno puno ljudi imalo je "predosjećaj" da će se nešto loše dogoditi. Tako su primjerice čuveni milijunaš George W. Vanderbilt i njegova supruga Edith, na nagovor punice koja je imala predosjećaj, u zadnji čas otkazali putovanje. Prtljagu i slugu Fredericka Wheelera nisu stigli vratiti. Wheeler je potonuo s brodom.
'Taj brod nikada neće stići u New York'
E.W. Bill i njegova supruga također su otkazali put, nakon što je gospođa Bill sanjala katastrofu. Putovali su brodom Celtic. Nesreću je "predvidjela" i jedna žena iz Nebraske koja je svom suprugu poslala telegram da ne putuje Titanicom. On ju je poslušao i stornirao rezervaciju.
Sin jednog poginulog člana posade poslije se prisjetio kako je ispraćao oca u Southamptonu:
- Kada se Titanic odmicao od pristaništa majka je počela plakati. Nakon što sam je pitao zašto plače, odgovorila je: "Taj brod nikada neće stići u New York".
Emma Bucknell iz Philadelphije se prije ukrcavanja u Titanic povjerila suputnici Margaret Molly Brown: "Strašno se plašim poći na ovaj brod. Sigurna sam da će se nešto dogoditi". Čak i nakon što se ukrcala, na nagovor prijateljice, rekla joj je: "Taj brod je proklet. Znam to". Obje su žene preživjele tragediju.
Zanimljivo je i pretkazanje Blanche Marshall s otoka Wight. Ona je s prijateljima i obitelji promatrala kako Titanic prolazi pored otoka. U jednom trenutku je, ničim izazvana, rekla: "Taj će brod potonuti prije no što stigne u Ameriku". Okupljeni su se zgrozili te je podsjetili kako je Titanic "nepotopljiv". Ona im na to odgovorila: "Ja vidim stotine ljudi koji se u ledenoj vodi bore za život. Zar ste vi toliko slijepi pa to ne vidite? Zar ćete ih ostaviti da se utope?". Ista je žena tri godine poslije predvidjela potapanje Lusitanije.
Putovalo 30 Hrvata, preživjela samo troje
Najpoznatiji brod svojeg vremena, Titanic, udario je u santu leda 14. travnja u 23.40 sati. Zbog nepropusnih pregrada slovio je kao nepotopiv, a nakon dva sata i 40 minuta, 15. travnja u 2.20 sati, nestao je pod morem u Atlantskom oceanu.
Ovaj britanski transatlantski brod na put je krenuo iz Southamptona za New York. 10. travnja 1912. godine.
Prevozio je 2.223 putnika i članova posade, od kojih je preživjelo samo njih 706. Među putnicima koji su krenuli u Ameriku u potrazi za boljim životom, našlo i njih 30 iz Hrvatske. Preživjelo ih je samo troje i to pravim čudom budući da su svi bili putnici trećeg razreda te su imali male šanse za spas.
Najviše Hrvata bilo je iz Like, njih 18, i to osam iz Široke Kule kod Gospića koji su svi poginuli. Spasio se samo Nikola Lulić iz Konjskog Brda kod Perušića, Ivan Jalševac iz Topolovca i Mara Osman Banski iz Vagovine kraj Čazme.