Pored prelijepog austrijskog srednjovjekovnog sela Mauthausena, 15 km istočno od Linza nalazio se logor u kojem su umirale tisuće. Cilj je bio samo jedan - zadovoljiti ratnu ekonomiju i ideal veličine Hitlerove Njemačke.
U najvećem koncentracijskom logoru za vrijeme Drugog svjetskog rata na području današnje Austrije granit je vađen u ogromnim količinama iz kamenoloma u blizini logora. To je bio materijal kojim su 'građeni snovi Trećeg Reicha'. U sedam godina postojanja ovog logora u njemu je bilo zatočeno 195.000 zatvorenika, od kojih je 105.000 ubijeno ili umrlo od posljedica mukotrpnog i iscrpljujućeg rada do iznemoglosti. Američka vojska ga je oslobodila na današnji dan 1945. godine.
Logor III. kategorije: Uništavanje ljudi radom..
Heinrich Himmler, zapovjednik SS-a i Gestapoa i jedan od glavnih organizatora Holokausta, osnivanje logora najavio je u svom govoru u ožujku 1938.godine, a novopostavljeni zapovjednik pokrajine August Eigruber kazao je:
- Gornja Austrija će za svoju borbenost u pripajanju Austrije nacističkoj Njemačkoj biti nagrađena koncentracijskim logorom, predviđenom za sve izdajice Austrije...
Logor je počeo s radom u kolovozu 1938. godine kada je u njega dovedeno 300 -injak austrijskih logoraša iz koncentracijskog logora Dachau.
Mauthausen je bio namijenjen "nepopravljivim političkim neprijateljima" nacističkog poretka. Među njima je bilo puno i ratnih zarobljenika, najviše sovjetskih i poljskih, ali i pripadnika pokreta otpora, običnih kriminalaca, homoseksualaca i Židova.
Logor se s vremenom razvio u cijeli sustav s mnogo podružnica. Naime, pod upravom logora Mauthausen bila su još 52 sporedna logora. Logori su se razlikovali po veličini i po funkciji, a bili su razmješteni po čitavoj Austriji.
Mauthausen bio je svrstan u kategoriju III. Ta je kategorija označavala uništavanje ljudi kroz prisilni rad.
'Stepenice smrti'
Cilj je bio uništavanje volje za životom kod logoraša. To je bio sustav koji je ubijao logorašima svaku želju za životom. Čuvari,uglavnom pripadnici SS-a, bili su prepuni ideja kako poniziti, maltretirati i mučiti logoraše. Morali su primjerice satima mirno stajati, ili u noći 10-20 puta skakati kroz prozor, valjati se u blatu i nakon toga prati odijela... U kamenolomu se radilo po 12 sati dnevno.
'Stepenicama smrti' nazvane su 186 stepenice, visoke 31 metar, koje su vodile iz kamenoloma prema logoru. Logoraši su, naime, iz kamenoloma morali iznositi granitne ploče. Na stepenicama je, kroz nesretne slučajeve ili ubojstva stradalo stotine logoraša. Čuvari su se zabavljali time da bi logoraše, koji bi u koloni nosili divovske blokove granita, obarali na zemlju. Dok je padao jedan logoraš bi oborio drugoga, te bi se njih nekoliko skotrljalo zajedno sa kamenjem koji su nosili.
'Rekli bi im da odmore pa bi im pucali u glavu'
Na 70. obljetnicu oslobođenja logora prije tri godine preživjeli logoraš Aba Lewitt se prisjetio kako bi stražari pitali iscrpljene, gladne i mršave zatvorenike žele li se odmoriti nakon što bi se uspeli na 186 'Stepenica smrti', noseći cijelim putem velike ploče granita. Većina bi pristala, zahvalna zbog ponuđenog, prijeko potrebnog predaha i ne znajući što ih čeka.
- Nakon toga bi im čuvar rekao da sjednu, te bi im pucao u glavu. Čuvari bi nakon toga drugima rekli da su ubijeni zatvorenici pokušavali pobjeći. I tako svaki dan ispočetka - ispričao je se sa suzama u očima Lewitt.
Zid padobranaca
Na putu pored 'Stepenica smrti', na rubu kamenoloma nalazila se 50 metara visoka gotovo okomita stijena. Čuvari logora bacali su logoraše sa vrha, koji bi ili pali u vodu i utopili se, ili bi se razbili o stijene. Prva grupa Židova iz Nizozemske, dovedena na ljeto 1942. godine bačena je u provaliju prilikom Himmlerove posjete, koji je ovo mjesto cinično nazvao Zid padobranaca.
Logorski bordel
Po Himmlerovom naređenju u logoru se u lipnju 1942. godine otvorio logorski bordel. To je bio prvi od deset bordela u koncentracijskim logorima Trećeg Reicha. Žene prisiljene na prostituciju bile su dovedene iz logora Ravensbrück. Nisu smjele biti Židovke.
U slučaju oboljenja od spolnih bolesti, logorašica bi služila za medicinske pokuse. U slučaju trudnoće bila bi prisiljena na pobačaj. Ove logorašice do devedesetih godina prošlog stoljeća nisu se zakonski smatrane žrtvama nacističke vladavine te samim tim nisu imale pravo na odštetu.
'Otac mi je kao dječak odveden u logor'
Među zatočenicima bilo je i oko 200 hrvatskih građana, a najmanje tisuću ljudi iz BiH je prošlo kroz koncentracijski logor Mauthausen.
Senka Oruč, kći logoraša iz Mauthausena u razgovoru za Anadolu Agency svojedobno se prisjetila svog oca Mustafe koji je kao dječak od 14 godina doveden u Mauthausen. Napustio ga je godinu dana kasnije kad je američka vojska oslobodila logor.
- Moj otac je inače bio elokventan čovjek. Pričao je o svemu. O tome kako su se osjećali, kakav je bio odnos između logoraša, tko je bio zadužen za što. Govorio je o vrlo lošim higijenskim uvjetima, kako su se hranili, kako je među logorašima bilo svih nacionalnosti - kazala je Oruč.
Dodala je kako je uprava logora tada imenovala jednog logoraša koji bi bio odgovoran za jednu baraku.
- Moj tata je tada bio mlad, imao je svega 14 i pol godina. Kada je stigao u logor shvatio je gdje je došao i počeo je plakati. Po dolasku je dobio neku vrstu limene posude za hranu. Odjednom mu je to neko oteo. Dakle, vladalo je jedno zvjerstvo među logorašima, jer to je stanje uma i psihe koje je nama neshvatljivo - ispričala je Oruč te dodala kako je njezin otac prvi put nakon oslobađanja logor posjetio 1975. godine na 30. godišnjicu njegovog zatvaranja.
'Sva su ova polja bila puna leševa'
- Dva puta mu je neki Nijemac spasio život. ne zna zašto je to uradio, vjerojatno jer je bio dijete - kazala je Senka.
- Kada smo s ocem došli ovdje on je gledao u sva ova lijepo pokošena polja i rekao je: ‘Sva ova polja bila su puna leševa”.
Mustafa Oruč, koji je umro u 85. godini, dobio je i odštetu od države Njemačke za vrijeme provedeno u Mauthausenu. Svake godine na godišnjicu oslobođenja, kaže Senka, njezinom ocu je cijela obitelj čestitala rođendan.